Međuljudski odnosi prilično su kompleksni, zasnovani često na interesima, istinama i poluistinama. Da nije tako hodali bismo goli ovim svijetom smijući se drugima, a ne primjećujući da se i nama selo ruga.
No, dosta filozofiranja, sve teorije najbolje se razume pomoću primjera iz prakse.
Jedan od zeznutijih međuljudskih odnosa svakako je „ljubav“ između punice i zeta, koja pak zna često biti zasnovana na strahu.
Punica se, gledajući u muža svoje kćeri, boji da će joj unučad kad odrastu biti nosata, sitna, žgoljava, drska i otresita, dok zet – zamišljajući nadolazeća desetljeća – nastoji sebe uvjeriti kako njegova žena nije ista kao njena mater. Obično im se strahovi ne ostvare – muška djeca postanu kršna na svoga ćaću, a kćeri lijepe i umiljate poput matere.
No, vremenom se i punice i zetovi prilagode jedni drugima, pa se počnu miriti sa sudbinom, da bi, nakon što ostare i spoznaju da ni sami nisu perfektni, prihvatili realnost i počeli uživati u njoj.
Do sada sam imao dvije punice, obadvije su već pokojne i mogu za njih naknadno reći da su bile dobre žene – nijedna me nije previše voljela, ali nisam ni ja njima glumio, pa smo sklopili kompromis i našli se u sredini, u uvažavanju i poštivanju dodijeljenih nam uloga.
Iz perspektive dvostrukog zeta mogu dakle naknadno reći da su obadvije moje punice zaslužile mjesto u raju – voljele su svoju i moju djecu, nisu krale, nisu previše tračale, a meni bi svaki put servirale pršut i vino. To im jedino ne mogu oprostiti jer sam se u vrijeme posjeta njihovim domovima prilično udebljao, i kod pokojne Mirjane, i kod pokojne Ljerke – Lele.
Zato sada postim dok sam sebe gostim.
Jednom mjesečno odem u Zagreb, na groblje, pa sam tako učinio i prošloga vikenda. Kupio sam svojoj Tanji svježe cvijeće i tri svijeće u obliku srca. Dok sam ih palio sjetio sam se da u grobu pored moje žene leže njena baka Milka, deda Florijan i majka Ljerka, moja punica, te sam kratkoročno odlučio prenamijeniti svijeće:
„Florijan je muško, on se neće ljutiti, zna da ga nisam namjerno preskočio. Prva svijeća Tanji. Druga Milki, ona je bila stvarno dobra duša, voljela me je čak i smijali smo se zajedno sve do njenoga zadnjeg dana. Treća Ljerki.“
Pokojna Ljerka, zvali smo je Lela, nije baš voljela Hercegovce, a čim je mene upoznala promijenila je viceve, sve dok nije spoznala da mi je svejedno što ona misli o mome porijeklu, pa smo se otada smijali raznim ljudima i mentalitetima.
Ja sam joj obećao da ću je, kao pravi Hercegovac, kad umre preko veze ubaciti u raj, jer tamo normalnim putem neće dospjeti.
Dok sam palio Ljerkinu svijeću sjetio sam se zgode i upitao punicu:
„Je li veza upalila, a? Da ti nije mene ne bi ti sad uživala.“
Mora da sam punicu svojim humorom nakratko naljutio, plamičak njene svijeće zatitrao je, kao da će se ugasiti, te sam na brzinu ispeglao nesporazum, nadodajući:
„Zezam se, nisi ti tako loša bila. Ne treba ti veza za ulazak u raj.“
Odmah je Lelina svijeća nastavili gorjeti, čak mi se na trenutak učinilo da je njeno svjetlo najjače, no to je već pretjerivanje, ne valja lagati ni glumiti.
Današnje, takozvano moderno vrijeme, uveliko je pojednostavilo i olakšalo međuljudske odnose, budući da je malo koji zet prisiljen živjeti pod istim krovom s punicom, odnosno malo koja nevjesta sa svekrvom. Ako se malo i posvađaju svatko uvečer ode svojoj kući, pa oni normalni – o drugima nema smisla ni pričati – zaborave rečeno, ili barem pređu preko nebitnih sitnica.
No, prije ne toliko puno godina, kad su cure i momci iz generacije naših roditelja postajali nevjestama i zetovima, nije uvijek bilo baš jednostavno uvesti mir i sklad u kuću, jer su ljudi imali puno manje materijalnoga, a puno više briga i međusobne ovisnosti.
Iz toga vremena sam nekidan čuo istinitu priču o ljubavi punica i zetova koja me navela da razmislim o sebi i „svojim“ punicama, pa istu za kraj ove samospoznaje navodim, ne spominjući imena, niti lokaciju, jer nijedna punica ni zet nisu bili loši da se o njima ružno priča.
Priča glasi ovako:
Odvela baka svoju unuku na misu na groblje, za vrijeme blagoslova polja, dakle početkom ljeta.
Svećenik, naš duvanjski pratar, koji je prije mise ispovjedio puno punica, zetova, nevjesta i svekrva, sretan da se ne smije ženiti i bijesan zbog grijeha svojih župljana, propovijedao je iskreno i ljutito o paklu, poput Dantea, i o kazni koja nas čeka ako se ne popravimo.
Dijete je slušalo, pokušavajući dokučiti gdje se nalazi taj „pak‘o“, iza Ljubuše ili preko Tušnice, no nije uspjelo ništa zaključiti.
Poslije mise baka je presvukla unuku, obukla joj bate umjesto plastičnih sandala, skinula dvije šnale iz kose i stavila ih u ladicu, do idućega derneka, te su se njih dvije popodne zaputile s janjcima na livadu iza groblja.
Curica je odjednom sjetila pratrove propovijedi i upitala baku:
„Bako, a di je taj pako?“
„To ti je misto di će tvoj ćaća jednog dana otić, jer se slabo brine o tvojoj materi i o tebi.“
Dijete se nakratko zamislilo, sjetilo se potom očeva pogleda i spoznalo da i baka ponekada ne govori istinu, no to je sasvim druga priča.
Ovdje sam sam htio naglasiti da vjerojatno nitko od nas nije zaslužio raj. Niti pakao.
„Dobro je da neće biti po našim zaslugama, nego po Božjoj milosti“ – reći će oni koji iskreno vjeruju.
Blago Vukadin