Alfred više nije dječak. Uskoro će u mirovinu. Izračunali su mu na osiguranju da će imati bezbrižnu starost. Moći će i dalje svakoga dana navraćati u naš kafić i neće se skrivati kad netko naruči jednu rundu za sve. On će se, kao oduvijek, rado revanširati.
Alfredu naime novac ne znači puno.
Možda je razlog takvom odnosu prema novcu to što ga ima dovoljno? Nije doduše veliki bogataš, ali već desetljećima se ne mora brinuti o stvarima koje mnogima znače egzistenciju.
Ali možda postoji i drugo obrazloženje zašto je Alfred takav? Ima naime puno bogatijih od njega koji su cicije. Alfred međutim nije nimalo škrt. Pretpostavljam čak da bi pomogao svim svojim poznanicima u nevolji. I prijateljima, ako ih ima.
Rođen je nekoliko godina nakon 2. svjetskog rata.
Alfredov otac nastradao je negdje u Rusiji i vratio se teško ranjen kući. Kad se je oporavio njegova vrijedna žena, krojačica, rodila je Alfreda. Kasnije je uslijedila cijela grupa dječurlije, budući da su Alfredovi roditelji u svakom pogledu bili marljivi.
Otvorili su najprije malu krojačku radnju. Posao im je dobro krenuo, pa su nakon nekoliko godina preselili u jednu od prvih domaćih modnih kuća u gradu. Kad je Alfred krenuo u gimnaziju otvorili su i drugu prodavnicu, a nakon što je on diplomirao germanistiku i treću, najveću.
Tu su Alfredovi roditelji prestali s ekspanzijom jer su već bili ušli u godine u kojima se višak energije mora investirati u zdravlje.
Alfred je, kao najstarije dijete, preuzeo obiteljsku firmu. Mislio je da nema puno alternativa, iako je bez propuštenog ispita završio studij i gutao knjige jednu za drugom.
No, kako roditeljima reći da ga njihovo životno djelo ne zanima? Alfred voli svoje roditelje i zna da su mu oni pružili sve što su mogli. I on bi njima dao sve od sebe, jer imati takve roditelje nije samo po sebi razumljivo.
Nije se dakle usudio ni predložiti da njegova sestra preuzme posao. Plašio se je da ne povrijedi oca i majku. A možda bi ga oni ipak saslušali? Možda bi i pristali na njegov prijedlog da bude nastavnik u školi i da učenicima priča o stihovima koje sam obožava. I koje ponekada, kad ga nitko ne vidi i ne čuje, čak i piše.
Što bi bilo kad bi bilo, besmisleno je međutim analizirati.
Alfred je započeo marljivo raditi. Kupovao je hlače, majice, suknje i bluze u velikim količinama i prodavao ih u velikim salonima.
Uskoro se je i vjenčao s Ulli, koja je poput Alfredovih roditelja jako marljiva. I lijepa. Ulli je otvorila kozmetički salon i već desetljećima uljepšava lica gradskih ljepotica. Jako uspješno. Djeca su im odrasla, kuća je velika, dugova nemaju, pa iako posao s modom više ne cvjeta kao prije dvadesetak godina, ne moraju se sekirati.
Alfreda međutim rijetko vidim nasmijanoga.
On još uvijek voli svoju ženu, Ulli sigurno nije razlog njegove potištenosti. Vidi se odmah da njih dvoje nemaju problema jedno s drugim, da su rado skupa, te da i nakon puno desetljeća zajedničkoga života ne bježe od pokazivanja međusobne privrženosti i ljubavi.
O poslu pak Alfred uvijek priča preko volje i ne zanima ga previše može li povoljno kupiti pun kontejner robe sašivene u Bangladešu.
Zato mu se oči rašire kad ga, ispunjajući križaljku, upitam za drugo ime Rainera Mariae Rilkea.
Prestane odmah razgovarati o sočnoj govedini koju je pojeo za ručak i neupadljivo, ali nezaustavljivo, zadubi se u stihove Rilkeove pjesme Jesen, nastavi s Faustom i Altmannovim pjesmama u dijalektu, da bi nakon dugo vremena završio predavanje citatima iz Nestroyevih drama.
Kad ugledam njegov opušteni izraz lica i primjetim sažaljivi pogled Alfredove žene, pomislim da je prije tridesetpet godina možda ipak trebao predložiti svojim roditeljima da njegova sestra preuzme firmu.
Tekst: Blago Vukadin