Reče mi ljetos naša murva:
„Drago mi je zbog mojih priča, Blago, sve sam ih pročitala. Nisi doduše zapisao onako kako sam ti ispričala, nešto si promijenio, nešto zaboravio, a poneko sjećanje pomiješao s drugim, ali neću se ljutiti na tebe, znam te od malena.“
Malo sam se uvrijedio i da nije starija od mene posvađali bismo se, ali nakon što sam uvečer pojeo kremšnitu i sabrao se, morao sam priznati da je murva u pravu, i da njena odluka, koju je tijekom razgovora sa mnom donijela, ima smisla.
Rekla je naime:
„Ubuduće kad budem htjela nešto važno saopćiti, povjerit ću priču tvojoj sestri Mariji, ona je savjesna i neće slagati kao ti, pa nek ti prenese sve, da ne moraš izmišljati.“
Jasno je da nije imalo smisla buniti se. Ako dva ženska bića nešto odluče, mi muškarci moramo šutjeti. Ili otići na piće. Kad se vratimo kući gegajući sve će biti i ljepše, i bolje, i pametnije, nego da smo nastojali istjerati pravdu. Tako je bilo i u ovom slučaju.
Nekidan dobih poštu od moje najljepše sestre, murvine saveznice Marije. Piše mi seka ovako:
„Ljetos me je murva podsjetila na potišponje, peksimente, gurabije i tvrde kolače, mandoseljske specijalitete, pa ti šaljem recepte. Ništa ne mijenjaj, inače će se netko otrovati, a murva naljutiti!“
Ako dakle netko po ovim receptima bezuspješno pokuša napraviti poslastice, nek ne krivi mene, nego Mariju i murvu. Ja samo zapisujem.
- Potišponja
Najslađi kolač mandoseljskih djetinjstava svakako je potišponja, apsolutni star cijele ekipe, nešto poput big-maca među hamburgerima, krumpirače u Mujinoj buregdžinici ili pak kao mandoseljske cure u duvanjskom kafiću.
Na osnovu količine sastojaka jasno je zašto mandoseljske cure i žene bez imalo razmišljanja znaju množiti ili dijeliti s pet, budući da je za prosječno veliku potišponju, jednu tepsiju, potrebno pet jaja, 25 kašika šećera, 25 kašika ulja i 25 kašika brašna. Smjesa se položi u tepsiju, tepsija u pekaru, pekara se ugrije, i uskoro cijela kuća zamiriše. Baš sam ogladnio!
Dolaskom novih nevjesta i Kovačušine rodbine iz Slavonije potišponjin izgled se proljepšao, a okus postao još bolji – kakao i ribana čokolada od jela za „užinare“ načinili su tamnim mrljama i linijama prošarani, smeđi kolač.
Glavna prednost potišponje u odnosu na druge kolače njena je fleksibilnost, jer je svaki sastojak bitan, ali nijedan nije nezamjenjiv, te pored količine u zagradi uvijek stoji dodatak („koliko imaš“ili ako imaš“).
- Peksimenti
Najbolji potišponjini prijatelji su peksimenti, a oni se prave od jaja (koliko imaš), šolje varenike, praška za pecivo, malo šećera i brašna, taman toliko da se tijesto može razvaljati oklagijom. Čašom (najbolje onom iz koje su pokojni Šćeta i Šimun pili rakiju) izrezati kolutiće, peksimente ispeći u vreloj masti, te ih nakon toga uvaljati u šećer (ako imaš, a obično ga ima u cimentari).
Na peksimentima su se curice iz Joskanovića učile praviti kolače. Ljubica je brzo sve shvatila, te njenih sedmero djece sigurno nisu željni peksimenata, dok su Ljilja i Marija trebale malo dulje.
Prvi Marijin pokušaj pravljenja peksimenata završio je skoro pa tragično. Intenzivni miris i radoznalost tko peče kolače dok Šoljuša muze krave u štali, privukli su djecu u Ćokanovu kuću, nakon što je njen najslađi brat povikao:
„Marija pravi kolače!“
„Blago, nemoj pričat gluposti! Di će Marija pravit kolače. Ne mere ni dobavit do šporeta“ – odgovorio je stric Mijo, no unatoč nevjerici, zaputio se iza dječurlije do Šoljušine kujine, da se ne bi nešto dogodilo.
Marija, stojeći na štokrli, drvenom kašikom u vrućoj masti prevrtala je žućkaste peksimente.
„E, kad sam već tu, ja ću ih prvi oprobat!“ – pohvalio je Mijo Mariju i zagrizao u prvi, još vrući kolač, no unatoč jakoj volji nije uspio progutati ga.
„Pa Mare, ti nama praviš slane kolače!“ – nasmijao se Mijo, dok je Šoljušina i Ćokanova kći, razočarana zbog neuspjeha, suznih očiju pobjegla u sobu. Dugo vremena kasnije nije se Marija usudila ni pomisliti na peksimente, iako je bila sigurna da je u tijesto stavila šećer, a ne sol.
Tajnu slanih peksimenata doznala je puno kasnije, a da je mene pitala mogao sam joj odmah reći o čemu se radi, no budući da tri dana nije pričala, nisam joj ja kriv.
Prašak za pecivo treba se naime pomiješati s brašnom prije nego se doda smjesi, inače on kolaču dadne slanogorkasti okus.
Sve je lako kad se zna!
- Gurabije
Mandoseljski kolač koji se je radio za posebne prilike zove se gurabije, okrugla poslastica, poput medenjaka, s kockom šećera u sredini.
Gurabije bi mlada nosila kad bi, tjedan dana nakon udaje, krenula u svoju roditeljsku kuću, „u rod“, a ispekla bi ih za „pretelje“ nevjestina svekrva, ili starija, iskusna jetrva.
Tajnu gurabija poznaju samo rijetke Mandoseljke, njihov recept čuva se na skrovitim mjestima u kuhinji, tamo gdje muška ruka ne dopire, pa stoga ne navodim njene sastojke, no ako nekoga zanima kako se točno prave, nek upita Ivanovu Veroniku, ona je zadnja Joskanovića mlada iz generacije +40 koja je išla u rod. Onim mlađima, poput Mijine Ivone, nećemo zamjerati ako ne znadnu, jer se najprije moraju obiknuti u selu.
- Tvrdi kolači
Za Božić su se pekli takozvani „tvrdi kolači“, a prave se od 5 šolja brašna, 1 šolje masti, 1 šolje šećera, pokojeg jajeta, varenike po potrebi, te, ako ima, malo vanilin šećera.
Poslije odlaska u štalu, dulje molitve, prostiranja slame po kući, paljenja badnjaka i posne večere muški svijet bi se razilazio po susjedstvu, a ženska čeljad mijesila bi tijesto, razvijala ga, kalupima rezala i tepsiju po tepsiju pekla, sve dok cijela kuća ne zamiriše na mir, Božić i kolače.
Uskoro stiže zima, ni Božić nije daleko, pa mi je drago da su se Marija i murva sjetile kolača, te se nadam da će pokoja mlada, curica, baka ili kakav marljivi, emancipirani muž, pročitati ovo i da im peksimenti neće ispasti slani.
Glavno je paziti na to da se prašak za pecivo pomiješa s brašnom prije nego se doda u smjesu.
Dobar tek!
Tekst: Blago Vukadin
