Gabi K., bakica iz centra Zagreb, rođena je nekoliko godina prije drugog svjetskog rata u bogatoj obitelji čeških zanatlija i trgovaca, koji se se u grad pod Medvednicom doselili za vrijeme Austro-Ugarske, pomiješali se s Hrvatima i Židovima, radili i kupovali kuće u Donjem i Gornjem gradu, zaboravili češki i naučili purgerski govor i rađali djecu.
Nastankom kraljevine SHS i prve Juge njen otac proširio je poslovanje na novootvorena tržišta i uvećao imetak, te je kratko prije izbijanja rata posjedovao pet velikih zgrada u uskom centru grada, s ukupno 19 stanova, sedam poslovnih prostora, dvije omanje tvornice i jako puno zemljišta, od kojeg se neke parcele, iako udaljene maksimalno petsto metara od glavnoga gradskog trga, još uvijek u zemljišnim knjigama zavedene kao „šuma“ i „pašnjak“, dočim je njihova površina izražena u brojnim hvatima.
Sve navedeno je više-manje nebitno za priču, jer imanja nastaju i nestaju zajedno s ljudima kojima su nekoć pripadala, dok tek poneko sjećanje ostane sačuvano.
A sjećanja nisu uvijek mjerodavna.
Dolaskom ustaša u Zagreb neki članovi njene obitelji završili su u sabirnom centru u Savskoj ulici, odakle su deportirani u pravcu raznih logora, a Gabi i njena mlađa sestra Dagi preživjele su rat i s roditeljima dočekale partizane.
Ogromno bogatstvo nije međutim ostalo nezamijećeno, pa su se do početka pedesetih godina prošloga stoljeća u većinu stanova na najboljim lokacijama uselili kojekakvi prvoborci, komesari i njihova rodbina, dok zadnjih tri-četiri desetljeća tamo stoluju zaslužni glumci, umjetnici, filozofi i pjesmotvorci.
Gabi je sa svojim mužem ostala u malom stančiću od pedesetak kvadrata, njena sestra Dagi se je udala u Sloveniju i dobila sina Dubravka, dok Gabi nije imala djece.
Njihovi roditelji uspjeli su ipak nešto imanja sačuvati sakriveno po tajnim trezorima banaka, jedan dio prešvercali su u Italiju, Švicarsku i Austriju, unovčili većinu i nakon smrti ipak uspjeli ostaviti dovoljno dobara da su dvije sestre po svim kriterijima njihove generacije bile imućne.
Dagi je preminula prije dvadesetak godina da bi rješenjem nadležnih sudova Gabi postala jedina vlasnica ušteđevine i prava na nadoknadu oduzete imovine u sporovima koji se s gradom Zagrebom vode već dugi niz godina.
Gabino nevidljivo bogatstvo nije više nikomu zapadalo za oči, te osim nekoliko radoznalih susjeda nitko drugi nije znao čime raspolaže ta tiha, sitna ženica.
Toliko o tomu.
Prije tri godine umrla je i Gabi K.
O njenoj rodbini skoro ništa se nije znalo, pa je na osnovu cijeloga niza oporuka – što pismenih, što usmenih – nekoliko mjeseci nakon njene smrti zakazano prvo ročište o podjeli ostavine. Zahvaljujući savjesnosti sudske službenice kratko prije rasprave stigla je obavijest da unatoč drukčijim tvrdnjama nestrpljivih nasljednika iz brojnih oporuka u Austriji živi unuk Gabine sestre Dagi, Christopf – jedini zakonski nasljednik nekada bogate obitelji.
Christoph je bez puno očekivanja stigao u Hrvatsku, poveo je jednoga prijatelja koji razumije jezik, budući da on osobno govori samo njemački i talijanski – majka mu je iz Milana, a otac Dubravko, sin Gabine sestre Dagi, smrtno je nastradao u prometnoj nesreći kad je on bio u vrtiću, pa je izgubio svaku vezu s rodbinom u Sloveniji i Hrvatskoj.
Imao je sreće naletjevši na poštenu sudsku zapisničarku, koja mu je savjetovala da ne prizna nijednu usmenu oporuku, niti one potpisane samo od svjedoka, nego da angažira odvjetnika koji se razumije u tematiku, što je mladić i učinio.
Nakon ukupno četiri ročišta ostavinski postupak okončan je sklapanjem ugovora između nasljednika, po kojemu je Christoph dobio najveći dio prava na nekretnine i jednu trećinu ušteđevine na raznim bankama diljem Europe – imetak o kojemu su on i njegova majka ranije mogli samo sanjati.
I susjedi mogu biti zadovoljni, iako su po njihovim prvotnim navodima trebali dobiti puno više, ali ipak ne moraju brinuti o svojoj egzistenciji, budući da su im se pozdravi na hodniku koje su godinama razmjenjivali s neupadljivom susjedom više nego isplatili.
Christoph je po savjetima odvjetnika popustio i pristao na sklapanje ugovora, da se postupak brže završi, te je nedavno došao kod mene da mu prevedem sudsko rješenje o određivanju nasljedstva i usput mi ispričao povijest svoje obitelji s očeve strane.
Rješenje je prilično opsežno – devet stranica punih navoda o nekretninama, pokretninama i pravima – pa sam i ja lijepo zaradio.
Christoph je simpatičan i nasmijan dečko, savjetovao sam mu stoga da se dobro raspita prilikom prodaje stanova koje uskoro treba dobiti nazad od grada Zagreba kao nadoknadu za oduzetu imovinu, i da povede mater sa sobom kad se bude dogovarao s agencijama i odvjetnicima. Rekao je da će učiniti tako.
Nekidan sam slučajno prolistao obavijesti o preminulim osobama na internetu i naletio na jednu staru dvije godine.
Netko od nasljednika iz usmenih oporuka dao je objaviti sljedeću osmrtnicu:
„Dana 20. listopada 2012. godine preminuo je gospodin Gabi K.“
Očigledno su susjedi nasljednici bili jako štedljivi, osmrtnica je kratka, u jeftinom formatu, bez slike i križa, a pogrešno navedeni spol nitko nije ispravio. Možda jer bi to koštalo stotinjak kuna?
Čitajući još jednom obrazloženje sudske odluke smijuljim se zlurado, zamišljajući zabezeknuta lica štedljivih susjeda u trenutku kad su saznali da gospođa Gabi K. ipak ima jednog zakonskog nasljednika.
Tekst: Blago Vukadin