NIŠTARIJINI ZAPISI: Petrin najljepši striko

objavljeno u: NIŠTARIJINI ZAPISI | 0

Nije umjesno hvaliti se, ali ponekada ne mogu odoljeti izazovu, te moram navesti čistu istinu uvjeravajući pritom samoga sebe da to i nije neko hvaljenje, pa ću stoga do kraja ostati vjeran činjenicama koje me prate otkad sam odrastao i proljepšao se.

Ovo je bio kratki uvod, slovo po slovo, riječ po riječ, kako bih se ubacio u samu srž radnje koja se zbila sinoć, na Badnju večer godine dvijetisućeidevetnaeste.

Skupila se banda iz Njemačke i Zagreba u našem stanu u Wiener Neustadtu zauzevši sve ćoškove i krevete po većim i manjim prostorijama. 

Jedino su kupaonica i naša spavaća soba ostale slobodne da se Andreja i ja možemo povući u mirne kutke kad nam klinci, keksi, kolači i društvene igre kompliciranih pravila krenu na živce, te se već potajno veselimo sljedećemu tjednu da s metlom u ruci počistimo bojište i odglumimo tugu zbog rastanka. 

„Djeca su draga i mila, ali i naporna, a mi smo svoje odradili pa je lijepo znati da će iza Nove godine svi krenuti svojim putevima“ – rekoh sinoć ženi dok smo s mirnoga balkona promatrali nemirne glave koje svakih nekoliko minuta zaviruju u svjetlo hladnjaka tražeći tamo kojekakve napitke i namaze, te joj počeh kratku priču o tome kako su lijepi bili dječji Božići u Mandinu Selu sa slamom na podu, badnjacima u šporetu, sarmom na tanjuru i svijećama na stolu i u trenu se pretvorih u maloga Mandoseljana krupne glave i velikih očiju sjećajući se pritom, kao i na svaku Badnju večer, strine Kovačuše, jedne od rijetkih osoba za koju još uvijek jesam i zauvijek ću ostati dijete.

Kratko i sažeto Andreji sam potom objasnio tko je strina Kovačuša, koliko djece i unučadi ima i zašto mi je ona „druga mater“ ne zaboravivši ništa i nikoga, da bismo se po završetku priče, promrzli i umorni, vratili u topli dnevni boravak gdje me je čekao telefon.

Moj stari brat Vinko već je bio nazvao, pa sam ga zvrcnuo nazad.

Marinka sam digao s kauča, ali je on po običaju bio opet brži od mene javivši se odgovorom „I s tobom Bog dao zajedno“ koji je trebao uslijediti tek nakon moga neizgovorenoga pozdrava „Na dobro ti došla Badnja večer i porođenje Isusovo“, ali se na mlađega brata ne ljutim ni inače, a kamoli za Božić, no to ima svoje razloge koji su tema neke druge priče, dok je naša sestra i novopečena baka Marija bila zauzeta pjevanjem božićnih pjesama svojoj unuci Valentini, te se javila samo kratkom porukom.

Uvijek za Badnju večer bude tako ili tako nekako – prvo se čujem s braćom i sestrom, a poslasticu ostavim za kraj, te sam potom nazvao strinu Kovačušu.

„Vukadin, dobra večer“ – javila se Petra, mala kći stričevića Ivana, Kovačušina mlađeg sina.

„Sretan ti Božić, anđele. Baš si jako lijepa“ – nahvalio sam curicu zamišljajući pritom kako cvate i prepoznajući po njenoj ponosnoj boji glasa da sam u pravu.

„Je li baka blizu telefona?“ – upitao sam Petru slušajući iz pozadine Kovačušinu vedru pjesmu praćenu zvonkim glasom njene nevjeste Veronike koje su udvoje s brojnom djecom baš pjevale „U sve vrime godišća“ dok je Ivan unosio badnjake u sobu, pozdravljajući ukućane molitvom očenaša.

„Je, evo sad će baka, samo da otpjeva do kraja. A tko zove?“ – upitalo me dijete vodeći razgovor sa mnom poput iskusne tajnice.

„Striko Blago iz Austrije“ – kratko i skromno sam se predstavio ne spominjući nikakve detalje, da bih potom od radosti poskočio sa stolice.

Curica je, naime, slušalicu telefona položila u stranu tako da sam mogao čuti razgovor između bake i unuke, a on je protekao ovako:

„Bako, za tebe je“ – odzvanjao je dječji glas.

„Eto me. A tko zove?“ – upitala se strina Kovačuša približavajući se telefonu.

„Najljepši striko!“ – glasio je odgovor kojega ni su snu ne bih očekivao.

Nasmijana i vesela strina i ja smo potom jedno drugome čestitali Božić, raspričali se o djeci, susjedima, živima i umrlima i nasmijali se ponekom traču, da bih je za kraj upitao:

„A što je ono rekla Petra kad te je zvala do telefona?“


„Bako, zove te najljepši striko“ – potvrdila je Kovačuša moju nadu da sam pravilno čuo, nadodavši doduše za kraj – „Mora da si joj ti rekao da tako kaže.“


„Ja, ma kakvi! Znaš da se ne volim hvaliti i da sam skroman“ – uvjerio sam i svoju najdražu strinu i sebe samoga u istinu koju ovdje zapisujem.

Neka se zna.

Djeca, a posebno curice, nikada ne lažu.

Blago Vukadin