Bože mili neka ti je hvala
za sva djela, velika i mala.
Neke od nas stvorio si jake
dajući nam čari svakojake,
a druge si propustio s greškom
da se muče sa sudbinom teškom.
Meni dade lijepu sestru Maru,
hrabru, bistru i nikada staru,
i dva brata k’o dvije pokore
da me brige i strahovi more:
„Jesu li se najeli, napili,
počešljali, nokte očistili,
pred spavanje prali, popišali,
da im ništa ne smeta, ni fali?“
Ova priča tiče se Marinka,
(jedna druga očešat će Vinka)
najmanjega iz svakoga kuta.
Na njeg mislim dnevno tristo puta,
Izgubi se u gradu i šumi,
bježi kući kad jače zagrmi,
te telefon čuvam kraj jastuka
da ga smirim kad navali muka.
Nekidan je put pod noge metn‘o
i krenuo raditi poletno,
pravit klimu da napravi zimu
usred ljeta, vrućina mu smeta.
U podne se zaputio dalje
do Salzburga tajnica ga šalje,
da na krovu šarafe zavije
jer uređaj pričvrstio nije.
Popi kokoš i pivo pojede,
podrignu se i za volan sjede.
Nasred puta, ni šume, nit‘ grma,
mjehur kipi, auto se drma,
brat zastade da isprazni pivo,
na benzinskoj, gdje sve krenu krivo.
Zahod tu je, ali nema ključa,
skupio se od bola i grča,
u muci se primakao zgradi
te u sjeni svoju spremu vadi,
malim prstom i uz pomoć palca
čuva desnom nedoraslog malca.
Pivo curi, njemu se ne žuri.
Po asfaltu, baš u tome trenu,
jedan pužić s kućom svojom krenu
da potraži dječicu i ženu,
kad mlaz žuti iz misli ga prenu.
To Marinko naokolo šara,
gađa puža i brigu mu stvara.
Sve promatra osvetnica osa,
zamjerila oštri vrh je nosa
na kojemu jedna dlaka siva
u vjetru se njiše i uživa.
Zaleti se osa iz visoka
da ubode mandoseljskog momka,
kad u letu spazi kitu malu,
neuglednu, sitnu, zakržljalu,
i odluči osvetit se gadno
za pužića kojem bješe hladno.
Malo mjesta, žaoka široka,
pa odluči napasti ga s boka,
na lijevo se bratu spusti rame
na početku ove bolne drame,
i odatle s povećalom krenu,
obradovat Marinkovu ženu.
Ubode ga u mekano mjesto
koje braco ne koristi često,
on jauče, pomoćnik ga pita:
„Zašto tebi brzo raste kita?“
Plače brat mi jer gadno ga boli,
litru suza na benzinskoj proli,
pomoćnik ga u bolnicu vozi
braco kuka: „Bože mi pomozi!“
Kad stigoše do pomoći hitne
razbuktale ćelije se sitne,
u gaćama sve raste i cvate
sad znaš i ti kako mi je brate.
Doktorice, u miniću, fine,
prepoznaše bratove vrline,pa mu vele: „Blagin braco ti si,
jer u njega nikada ne visi!“
Primiše se posla pune nade
žene rasne, sisate i mlade,
spremu mušku brižno na zrak vade,
al’ mijenjaju brzo izraz lica:
„Nije kita, nego lubenica!“
Brat jauče, proklinje i stenje:
„Ne dirajte nateklo poštenje!“
Injekciju dadoše mu zguza
riješiše se Marinkovih suza,
i kući ga poslaše, da leži,
dok se čuna povrati, osvježi.
Što se dalje dogodilo, zbilo,
i o tomu stihova bi bilo,
ali već mi ponestalo slova
k‘o i osi njenoga otrova,
pa ću samo navesti na kraju
da sve mlade mandoseljske znaju,
nek se smiju, Marinko će reći
da je njegov od Blagina veći.
P.S.
Marinkova žena stalno traži
po tavanu, podrumu, garaži,
nebil‘ našla osicu i puža
za maloga i sitnoga muža.
Tekst: Blago Vukadin