Djeca se razbježala na sve strane. A meni žao!
Stan čist, širok i miran, a ja sam-samcat u njemu. Ima i gorih stvari.
Volim doduše kad djeca banu kući, ali ne tugujem previše nakon što svako do njih ode svojim putem – Fran u Zagreb, Daniela u Berlin, Christian u München.
Malo im pred rastanak odglumim tugu, napominjući kako se već radujem Božiću i odmoru, no čim se vratim pred zgradu i sjetim se da nisam gladan, da je rublje oprano i da moj posao nije previše naporan, obuzme me tiha radost, koju čak i od sebe sama skrivam kako ne bih ispao loš otac u vlastitim očima.
Budući da djeca ne trebaju previše novca na gluposti, a ni ja nisam od velika troška, odlučio sam jedan dio obiteljskoga proračuna potrošiti na sebe – obnoviti stan i kupiti nekoliko uređaja koji će mi skratiti zimu i ojačati imunitet, te sam naručio jacuzzi za terasu.
„Ostvarenje mojih snova o opuštanju kod kuće konačno je stiglo“ – radujem se već tjednima, otkad sam podmirio masni račun.
No, nisam baš neki organizator, a kamoli logističar, te se nakon isporuke ispostavilo da je velika kada prekrupna i preteška za nošenje na šesti kat, iako su me Christian i njegovi prijatelji uvjeravali kako su dovoljno jaki i spretni.
Skoro je ispala skuplja pita od tepsije, no iznajmljivač dizalice bio je milosrdan i nagodili smo se nekako oko cijene.
Salko – naš susjed, prijatelj, konobar i dobra duša hotela u susjedstvu – u petak popodne oslobodio je sva parkirališta da kran ima dovoljno mjesta za manevriranje, jedan od tri jablana ispriječio je doduše na putu do cilja, ali smo dizalica od petsto konjskih snaga, njen upravljač Josef, pomoćnik Franz, Christian i ja zajedničkim snagama nakon dva sata dizanja i spuštanja preskočili i vitko stablo, te smjestili whirlpoool na terasu.
Ponosan na vlastitu logističku genijalnost nazvao sam majstora koji će u ponedjeljak priključiti uređaj, da ne pokvarim nešto, no nisam htio čekati puna tri dana da kadu napunim vodom.
Sunce mi je pripomoglo, a još brže se tečna masa ugrijala zahvaljujući velikoj šerpi, u kojoj sam pet puta donio po dvadesetak litaka kipuće vode, da bih u šest sati predvečer obukao nove i čiste kupaće gaće zasjevši na počasno mjesto s pogledom na gradski park i hotel u susjedstvu.
Počeo sam odmah kombinirati kako će sisate gošće hotela koje navrate u naš mali grad zadivljeno buljiti u pravcu naše terase, diveći se mome tijelu isklesanom od kamena, kao da ga je Michelangelo na vrhuncu svoga stvarateljstva projicirao smjestivši svaki milimetar u idealne proporcije.
„Sigurno će poneka dama popustiti nagonu i navaliti u pravcu terase“ – bilo mi je jasno, te ba bih se riješio navale zrelih žena zaštitni pokrivač kade prebacio sam preko ograde da nitko ništa ne vidi, i zalegao u mlaku vodu.
„Christian, uslikaj me!“ – naredio sam sinu.
„Bolje je slikati se kad tehničar sve priključi. Ljepše izgleda ako voda žubori“ – pokušao me je lijenčina odgovoriti od nauma.
„Do ponedjeljka možda dobijem i koju sijedu, a ni ljepši nego danas neću biti. Šuti i slikaj!“ – nisam popustio.
Veliko dijete uzelo je mali aparat i napravilo prekrasnu sliku, odozgor, da se ne vidi moj elegantni podvoljak, s pogledom na jablane i ljeskanjem kasnoga sunca po površini svježe vode, a u sredini scene, kao krunom ponad kraljevskog trona, mojim licem sa zadivljujućim osmijehom, zasoljeno mišićavim tijelom, kao da sam ja, a ne naš Mandoseljan Emir Dilaver stoper Dinama i čovjek-stijena, kako ga nekida prozva trener.
Da ne duljim previše, samo kratko navodim da sam na slici ispao stvarno dobro. Sjećam se usput materinih riječi, koja je barem triput za vrijeme moga djetinjstva odbrusila ljutito u pravcu Marinka i Tomislava:
„Šta oćete, baš je Blago lip!“
Zadovoljan rezultatom fotografiranja i ponesen osjećajem mladosti nisam odolio iskušenju da sliku lijepoga sebe podijelim s prijateljima i poznanicima na fejsu, nek svi vide da mama nije lagala.
“Kakav bih uostalom Duvnjak bio da se ne pohvalim?” – prošlo mi je kroz glavu.
Spustio sam, dakle, sliku na mobitel i srećom, pravovremeno prije zadnjega klika, pročitao što piše program za prepoznavanje lica i figure:
„Ti si Marinko Vukadin!“
Ukočio sam se u toploj vodi, hladni noj me svega oblio, a filter nije bio uključen, te sam kao oparen iskočio iz bazenčića još jednom čitajući, ovoga puta uz pomoć naočala, što mi glupa mašina kaziva:
„Ti si Marinko Vukadin!“
Izbrisao sam zadnjim atomom snage riječi koje su me skoro uvrijedile, a sigurno šokirale, da cijeli svijet ne vidi ogromnu, nemoguću zabunu, da bih nakon toga poslao fotografiju u bespuća virtualne mreže.
Uvečer sam se jedva povratio sebi ponovo zauzevši poziciju u vodi i nadodajući olakšavajuće:
„Uh!“
Jutros je Marinko međutim svima nama u velikoj familiji hvaleći se ljepotom poslao moju sliku nakon što je i on dobio obavijest:
„Ovo si ti!“
Nadam se doduše da moj mali i od mene sasvim različiti brat dotičnu sliku neće staviti na svoj profil, ali mu ništa ne vjerujem znajući da bi i on volio biti kršan poput mene.
Ako, dakle, netko ugleda Marinka s mojom likom neka mi obvezno javi, angažirat ću odvjetnika i tužiti facebook i njegova vlasnika za nanošenje duševne boli, pa nek skupo plate površnost svoga programa za prepoznavanje čeljadi.
Neće oni meni nikada više reći:
„Ti si Marinko!“
Blago Vukadin
