Sticajem okolnosti, tradicije i materijalnih mogućnosti znalo se ponekada, čitaj često, dogoditi da se muška djeca duvanjskih obitelji zapute u školu, na fakultet ili pak na gradilište, dok se curama već u ranoj mladosti spremalo „ruvo“.
„Šta će joj škola? Nek nauči kuvat i prat, pa će se dobro udat i bi’ će joj lipo“ – tako nekako govorile su naše strine i matere dok bi za vrijeme dugih zimskih večeri spremale jastuke, sjedalice, čarape, tepihe, posteljinu, tanjure i zdjele za buduće komare naših stričevki, sestara i susjeda.
No, nije baš svaka cura bila oduševljena planovima starije čeljadi, neke bi tiho protestirale, druge bi glasno zašutjele, a rijetke bi skupile hrabrosti i izustile:
„Oću i ja u školu! Nije škola samo za muške.“
Moja najljepša i najpametnija sestra Marija bila je baš takva – dizala je barem nekoliko puta godišnje revoluciju u Ćokanovoj kući, pa sam zahvaljujući njenoj naprednosti postao jedan od rijetkih dječaka iz Mandina Sela koji je prao tanjure, meo pod i sam pravio svoj krevet.
Usput rečeno i Marinkov, on je bio mamina maza, a takvima je sve dopušteno, no to je sasvim druga priča.
Na koga je Marija ispala naopaka i neposlušna ne zna nitko, ni ona sama, no pretpostavljam da postoji netko u našem rodu od koga je naslijedila istančani osjećaj za pravdu i ravnopravnost spolova. Nije ni naša mater doduše bila previše konzervativna, ali nije niti svijet naglavačke okretala, mirno prihvaćajući ulogu koju joj je život u duvanjskom kraju dodijelio.
Listam tako po sjećanjima da ne bih nekoga preskočio, počinjući od ženske rodbine s očeve strane – Marija je međutim prava „Ercegovka“, čak i govorom malo zavlači, poput tetke Kate s kojom je čuvala janjce na Trebiševu, pa je kao dijete „smišno“ pričala i poneki, tvrdom duvanjskom dijalektu strani ton, zadržala i desetljećima nakon Trebiševa.
Ali Kata nije svome Peri uvijek šefica, ima doduše sličnih crta o kojima ne bih javno govorio da ne kudim vlastitu rodbinu, no ni ona, niti druge tetke, bilo s očeve ili s materine strane, nisu imale previše problema s tradicionalnom podjelom uloga i poslova u obitelji, pa mi valja krenuti dalje.
Baba Mara ni u mislima ne dolazi u obzir kao preteča revolucionarnih ideja – da sam takvu misao samo dao naslutiti u njenoj prisutnosti, mlatnula bi me prvim štapom kojega dohvati i ne bi me promašila, iako je bila slijepa.
Na kraju mi ostade samo baba Milka, mater naše matere, koja je vjerojatno kriva da je njena unuka ispala takva kakva je.
„Moglo je biti i gore“ – govorim potiho da se baba na nebu ne ljuti na mene.
Budući da se Mara zauzima za prava žena, ne samo da rade, nego i da iglenišu, da se o njima priča i da i same pričaju, prije nekoliko mjeseci organizirala je za generaciju babine i didove praunučadi natječaj za najbolju pripovijetku o tome kako su se njih dvoje upoznali.
Svašta se izdogađalo u pričama mladih – did Ante postao je odjednom pričalica iako je cijeloga života šutio, a baba Milka zaljubljena do daske, mada je didu često nešto prigovarala. Možda je i bilo tako, tko će sve znati, ali nisam baš previše vjerovao djeci, niti Mariji koja im je davala naputke.
I meni je sestra poslala svoju verziju nastanka didove i babine ljubavi, nije previše lagala, pa nisam morao puno mijenjati, te je zamoljavam da se češće usudi napisati štogod. Zna Marija to, iako joj se revolucionarni duh nije previše isplatio, pa je školovanje počela i završila tek kad je zarađivala vlastiti kruh, a njena priča glasi ovako:
******
Stara austrijska izreka kako se onaj tko se voli ponekada i posvađa podsjetila me na moju babu Milku i njenoga izabranika, ili bolje rečeno suđenika, dida Antu.
Ante je bio šutljiv i povučen muškarac, a baba je od njega, uglavnom uzalud, pokušavala napraviti društvenog muža, klasičnog Duvnjaka. Njih dvoje međusobno, a još manje s nama djecom, jako rijetko su razgovarali, pa nam stoga nikada nisu ni otkrili tajnu svoga upoznavanja. Tu i tamo drugi odrasli prepričavali bi kojekakve doživljaje iz mladosti, a mi djeca bismo prisluškivali stvarajući u našoj mašti slike o tome kako je to ranije bilo.
Did je poticao iz siromašnije obitelji koja je živjela nomadskim životom – ljeti u planini, a zimi u Crnču, odnosno u Krivodolu. Svojih ovaca nisu puno imali pa bi oko Jurindana, u proljeće, skupili ovce od imućnijih Hercegovaca i gonili ih na ispašu u planinu Ljubušu.
Ovce bi se ujesen, oko Mihovljana, vraćale svojim vlasnicima.
Tako se priča da je naš did jednoga proljeća krenuo sa svojim starijim bratom Šimunom u izgon ovaca u selo Uzariće kod Širokog Brijega. Tom prilikom zagledao se u Milku, koja još nije imala namjeru udavati se, no njeni stariji ukućani bili su drugoga mišljenja, smatrajući da je Milka već poodmakle dobi za curu i da je duže čekanje rizično.
„Što ako se, ne daj Bože, razboli?“ – glasile su brige Milkinih roditelja.
Osim toga znali su da Ante potječe iz vrijedne i poštene obitelji, a i Milkina tetka bila je već udana u Crnač, što je pak bilo od velike koristi za didove i babine ljubavne zgode.
Ujesen, pri povratku ovaca u Hercegovinu, počeli su pregovori dviju obitelji – Karačići (kasnije Šoljići) iz Crnča i Ljubići iz Uzarića zaključili su da je za Milku i Antu najbolje ako se do sljedećega izgona ovaca dvoje mladih vjenčaju.
Tako je i bilo, jer da nije ne bi bilo ni mene, niti druge Milkine i Antine unučadi i praunučadi.
******
Ako se netko pita gdje je nestao Milkin i Marijin revolucionarni duh s početka ove priče, nek pita moju sestru.
Ja sam oduvijek bio poslušan i nisam se petljao u politiku.
Blago Vukadin