Vukao sam se uzbrdo, teških nogu i još težih misli, kad sam iznad Tošine kuće, poprijeko po Baćkušinoj i Mijinoj podvornici postavljeno, spazio novo nogometno igralište.
Ivanu je tog dana bilo dosadno, djeca su mu išla na živce, žena je tražila da pokosi travu oko kuće, a ništa mu se smisleno nije dalo raditi, pa je odlučio posaditi golove, nacrtati linije na igralištu i skupiti ekipu za utakmicu.
Odmah sam živnuo.
Već su madnoseljski nogometaši procjenjivali tko je najmanji, ili barem najmlađi, pa da dvojica njih izaberu suborce za odigravanje.
Izdaleka sam prepoznao Lukasa, talentiranog napadača koji je zbog ozljede koljena postao golman, te sam se, pozdravivši pristigle sportaše, umiješao u diskusiju i preuzeo inicijativu:
„Luki, ti i Mika Grgin ste najmanji. Vas dvojica birate ekipe!“
Lukas je počeo prvi:
„Uzimam Blagu!“
Mika je nadodao:
„Sa mnom će igrati Ante Baćkušin.“
Nakon nekoliko minuta obadvije postave bile su kompletne.
Osim vratara Lukija i mene u našoj momčadi, koja je napadala od pravca Mijine u smjeru Tošine kuće, igrali su Jura Rezin, Jozo Ćotin, Milan Seserov, Boško Ivekov i Ivan Mijin, a na drugoj strani je Mika sebi i Anti dodao Zdravka Rezina, Branka Banova, Juru Jokulova i Stipicu Antina, dok je na gol postavio Jakišu Šćetina.
Jura je na brzinu napravio raspored naše momčadi na terenu, postavivši mene na poziciju lijevog braniča. Htio sam se pobuniti, ali me nitko nije čuo dok sam u sebi u bradu kukao:
„Kud baš livi bek! Šta ako Ante počne namjerno pucati u moju slabiju nogu?“
Kao da sam prizvao zlu sudbinu već prilikom prvoga protivničkog napada Ante je projurio pored Joze u srednjem redu i zapucao svom snagom u pravcu naše lijeve vratnice, no lopta se odbila od moga koljena.
Bio sam sretan da nitko ne snima utakmicu osjećajući se bijedno, a vjerojatno sam još žalosnije izgledao, no pogodak ipak nismo primili.
Dapače, u prvoj kontri pridružio sam se našim napadačima, povukao desnom kao da ću udariti, prevario Jakišu poslavši ga na travu, da bih bez otezanja lijevim volejom plasirao loptu ravno u rašlje.
Laknulo mi je.
Utakmica je ipak završila bez pobjednika, iako smo vodili i bili puno bolji, no Zdravko Rezin je nespretno glavom odbio loptu u korner, ona se niz brijeg otkotrljala do Tošine kuće, pravo na Ružinu lijevu nogu, da bi je Tošina mlada visoko i daleko šutnula, preko Bubine, Kalčine i Trpine podvornice pravo u ruke svome bratu, Anti Ćikešinu, koji je pak s loptom, Perom i mojim mlađim bratom Marinkom pobjegao na gredu.
Rezervnu loptu nitko nije imao, pa smo odlučili donijeti gajbu piva iz Grgine prodavnice i završiti dan u slozi.
Tako smo i učinili.
Tekst: Blago Vukadin