Već nekoliko mjeseci nisam bio u Parizu i počeo sam se plašiti da ću, ako ovako nastavim, ubuduće sanjati samo klupu u parku i golubove koje Tanja i ja hranimo mrvicama kruha. Kad tamo, eto me opet u gradu na rijeci Seini. Laknulo mi je čim sam usnuo i prvim isječcima nadolazećeg sna počeo se radovati avanturama u blizini Eiffelova tornja.
Autobusom smo krenuli od velikog željezničkog kolodvora prema malom hotelu na istočnom dijelu grada, daleko od centra. Ljutio sam se na Tanju jer je ona rezervirala sobu gledajući da prođemo što je moguće jeftinije, kao da svakih nekoliko dana putujemo po bijelom svijetu bez djece i trošimo novac na skitnju. A nismo.
„Dobro je kad je žena štedljiva“ – razmišljao sam u nastojanju da uvjerim samoga sebe kako je svejedno gdje ćemo prenoćiti, no nije mi uspjelo, ljutio sam se ipak, nesvjesno ali intenzivno – ne može čovjek protiv svoje naravi.
Ovoga puta smo prevarili djecu, nismo im rekli kamo idemo, bolje rečeno klinci su stvarno mislili da smo u jednom selu u blizini Zagreba na nekom dosadnom seminaru – kako smo samo kukali i tiho, no dovoljno glasno da nas čuju, psovali Tanjinu ravnatelju sve po spisku! – a mi smo kradom sjeli na vlak i krenuli do Pariza – bez presjedanja i otezanja, i bez imalo loše savjesti. Osim toga ovoga puta planirali smo potrošiti cijelu hrpu novca kojeg smo zaradili od prodaje moga romana – sve na crno, sve na ruke, ništa lopovima iz državne uprave.
Kad tamo, Tanja rezervirala jeftini hotel u predgađu!
Da taksist nije bio prilično crn i natprosječno nabildan počeli bismo se svađati u vozilu, no gledajući u njegova ramena i primjećujući da me analizira poput inspektora Clouseaua, potisnuo sam osjećaje počinjene mi nepravde i umjesto da predbacujem ženi, zagrlio sam je i čak se nasmiješio dok me je krupni crnac plašio strogim pogledom u ogledalu.
Dao sam vozaču bakšiša više nego je pristojno, samo da ga se konačno riješim kad nas je dovezao do neosvijetljenoga parkirališta pored hotela smještenog u nekakvoj zgradurini iz sedamdesetih godina, građenoj ja doseljenike iz Magreba. Sve je bilo tamno i neugledno, kao da smo na odmor bez djece otišli u Tuzlu ili Sisak, a ne u Pariz. Da nije bilo puno mladih ljudi s kapuljačama preko glave, žena zamotanih do grla i ljepotica noći čije polugole grudi su obasjavale tamne dijelove ulica, pomislio bih da opet sanjam neke gluposti i bezimene gradove, no ovako sam znao da smo u Parizu.
Večerali smo sendviče s kulenom koje je moja žena izvadila iz torbice – kad god mi nastoji ugoditi Tanja kupi pola kila kulena i veliku bocu piva – protresli posteljinu na balkonu i obučeni zaspali zamijetivši mutno svjetlo iz prljavih žarulja i istrošene, žute pokrivače, pa nismo htjeli riskirati kakvu kožnu bolešćurinu.
Ujutro je granuo sasvim drugi dan – žarko sunce, vedre boje i nasmijano zlato moje. Krenuli smo podzemnom željeznicom bez cilja, do prve ili druge stanice, a kad nam je dosadilo gledati u lica pospanih bakica – bakice k‘o bakice, išle su na pijacu s nekoliko praznih vrećica u kolicima s malim kotačićima – sporazumijevajući se pogledima krenuli smo iz podzemlja i obradovali se svjetlu.
Pred nama je stajao visoki, čudesni dvorac s bezbroj bijelih tornjeva koji su završavali u širim ili užim kupolama ispod krovova pokrivenih tamnosmeđim daskama.
„Šta je ovo, majke ti mile!?“ – upitao sam raširenih usana i razrogačenih očiju.
„To je dvorac Bastille, zar si zaboravio? 1789. godina, revolucija, fraternite-liberte -egalite“ – podsjećala me je Tanja na davno zaboravljeno gradivo povijesti.
„Šta će im revolucija kad je dvorac ‘vako lip!“ – pitao sam sam sebe dok sam izgovarao – „Ja sam mislio da drukčije izgleda.“
Objasnila bi meni Tanja i uzroke i posljedice revolucije da sam je htio slušati, ali sam se zabuljio u najviši toranj ne mogavši odoljeti njegovu zovu – ličio je na bijelo okrečenu trafostanicu sazidanu u Mandinu Selu ispod Božičine kuće – jer čim prepoznam nešto svoje nitko me ne može zaustaviti, pa ni rođena žena. Krenuo sam uskim, drvenim stepenicama prema vrhu tornja, a Tanja me je, teško dišući, slijedila. Pri samom vrhu daske su bile klimave, jedna je bila sasvim prelomljena i morala se preskočiti, a mjesta za zalijetanje nije bilo, no srećom se odnekud stvorio moj mlađi brat i dodao mi ruku:
„Jesi smotan!“ – nije se Marinko uspio suzdržati prije nego je nestao nekamo. Jasno je da sam svojoj ženi pomogao, čak sam je prenio preko provalije koja se je naslućivala među njenim stopalima da bismo se zajedno zaputili prema vrhu tornja.
Neočekivani i neplanirani napor se itekako isplatio nagradivši nas jedinstvenom panoramom ogromnoga grada na puno brežuljaka, s bezbroj krovova i velikim, metalnim tornjem iznad svega. Lijevo od nas, u pravcu crkve Notre Dame, bio je mali zabavni park, kroz buku vozila i pulsirajućeg grada raspoznavala se je glasna, vesela vika pariške djece svih boja i uzrasta. Glavnu atrakciju predstavljao je mali, sivi slonić koji je, glasno i radosno se smijući, skakao na trampolinu padajući na leđa raširenih nogu i zanjihanih ušiju bezbroj puta ponavljajući j isti let. Čak mi je nekoliko puta namignuo, kad je prepoznao da ga promatram.
Ostali smo dugo na tom tornju okrećući se oko sebe u svim pravcima – i dolje, i gore, i lijevo, i desno, i pravo, i krivo, i koso, i nahero bilo je stotine drugih tornjeva i tornjića, jedni od opeke, drugi od betona, treći od grana, četvrti od dasaka, na sve strane izmiješani, prošarani, debeli, mršavi, vitki, široki, opasni i bezazleni tornjevi.
„Na brzinu su ih ozidali, kratko prije revolucije“ – ponavljala je Tanja, a ja sam je slabo slušao zadivljeno gledajući prizor kakva nema ni na jednoj pariškoj razglednici.
Jasno da sam htio sve pregledati i opipati, te sam iz prvoga tornja nalik mandoseljskoj trafostanici krenuo dalje, prebacujući se kroz uske prozore koji su ranije služili za promatranje, sve dok nisu odmah pored njega sazidali drugi, viši toranj zaklonivši stražarima pogled.
„Ne valja zidati tornjeve na svakom dvorcu“ – zaključio sam pametno penjući se više i dodajući Tanji ruku.
Svi tornjevi koje smo tog dana prošli, a bllo ih je bezbroj, završavali su u malom proširenju, dovoljno velikom da mršava žena i ja imamo mjesta za protezanje ruku, no u njima je bilo prilično zagušljivo, te smo ih zbog lošeg zraka brzo napustili, no onda je Tanja na unutarnjoj strani krova primjetila poklopac koji se mogao podići i metalnom šipkom učvrstiti u široki prsten na zidu.
„Koja uživancija!“ – rekao sam ženi kad smo glavama provirili kroz otvoreni krov, prepoznajući ispod nas ogromni, veliki grad.
I Mandino Selo u njemu.
Tekst: Blago Vukadin