Kiša se izlijeva krovovima, a između oblaka na trenutak bljesne sunce, zasije nakratko i oblije jutarnju dušu vraćajući odsjaj klikera u naše sate i dane, nagomilane od davnih djetinjstava, a tako bliske tijelu, skoro dodirljive.
„To Baja i njegov pajdo Mijo igraju klikera na nebu“ – pomislim sjećajući se priča strica Mije kako je Baja prvi dan nakon ženidbe otišao iz kuće vrativši se tek popodne.
Kad ga je njegova Gabruša upitala gdje je bio toliko dugo, odgovorio joj je da je s pajdom Mijom igrao klikera i zaboravio koliko je sati.
Tko im je tada, sredinom pedesetih godina, nabavio šarene klikere, nije mi pokojni stric nikada ispričao, pa ću ga pitati kad i ja odem u njihovo društvo, a dotle neka to ostane tajna mandoseljske djece, Baje i Mije.
Pokojni Baja, krsnim imenom Slavko, umro je ove godine, početkom ljeta, ostavivši bezbrojnu hrpu sjećanja, osmijeha i blagih pogleda iza sebe.
Nikad ga nisam vidio ljutita.
Nikad ga nisam sreo, da se nije nasmiješio pitajući me kako sam, jesu li mi djeca porasla i koliko dana ću ostati u selu.
Nikad ga nisam vidio, a da se u mahu nisam pretvorio u dijete, u Bajina glavatog susjeda, kojemu bi on kad bi došao na „Urlap“ iz Njemačke pokazao da ga voli skoro kao svoje dijete.
Sudeći po Baji i Miji zaključujem da na ovome svijetu – pored svih nepotrebnih podjela, razlika, svađa, ratova i gluposti – postoje samo dvije važne kategorije ljudi:
Oni koji poput njih dvojice vole svoje i tuđe potomke, osjećajući da jedno bez drugoga ne može funkcionirati, i oni drugi, o kojima je šteta pričati i na njih misli trošiti.
Ljudi koji vole djecu, i sami cijeloga života ostanu djeca, znajući da smo ovdje tek u prolazu i ne vezujući se za svijet ničim drugim osim ljubavi.
To se osjeti u svakoj njihovoj riječi, u svakom pogledu, u svakoj gesti.
I što da nadodam u ovo sjećanje na drage ljude, našega Baju i Miju, a da se ne ponovim?
Ništa!
Sve sam rekao.
Odoh sad na balkon pogledati hoće li nebeski klikeri opet na tren bljesnuti, znajući da dvojica pajdaša igraju vječnu partiju čekajući da im se i mi, drugi mandoseljki klinci o kojima su se za boravka među nama brinuli, pridružimo.
Pokoj im duši.
Blago Vukadin