Walter je doveden na sud pravovremeno, desetak minuta prije početka glavne rasprave u porotničkoj dvorani pred kojom su već čekali radoznali kibici – u lokalnim novinama termin je naveden kao mala senzacija – njegov branitelj po službenoj dužnosti, sudski vještak za psihijatriju, prevoditelj za ruski jezik i fotograf navedenih novina koje svakoga tjedna napune dvije stranice izvještavajući o procesima protiv silovatelja, organiziranih kradljivaca metala, kriminalnih azilanata i džeparoša.
Nakon što su mu čuvari koji su ga dopratili iz pritvora dali nekoliko metara na raspolaganje, da se može unatoč lisica na rukama slobodno kretati, djelovao je neprimjereno opušteno za takvu situaciju, pozdravljao se sa svima kimajući glavom i smiješio se ljubazno članovima porote koji su izbjegavali direktne poglede, nadajući se da će sutkinja uskoro stići i odvesti ih u sporednu prostoriju gdje mogu popiti po čašu vode i još jednom čuti što je bilo na zadnjoj raspravi i gdje će danas nastaviti.
Walter je svojom pojavom djelovao nespretno, poput ogromnog dječaka u pubertetu koji ne može uskladiti pokrete krupnih ruku sa širokim ramenima i nogama uvučenim u istrošene cipele broj 49. Vidjelo se je otprve da ima divovsku snagu koje nije svjestan i koja nikako ne odgovara uz njegov naivni i dobroćudni pogled plavim očima.
Svoga odvjetnika je, kao najboljeg pobratima, nastojao potapšati po ramenu objeručke, kao da mu hoće reći Zašto se sekiraš? Znaš da sam u pravu!
Branitelj, koji je s jedne strane bio ljut jer je po treći put tijekom zadnjeg mjeseca obvezan braniti napornog mandanta za sitne pare, dok je s druge strane nastojao iskoristiti nazočnost reportera za besplatnu reklamu, spretno je izbjegao tapšanje i nastavio objašnjavati reporteru, zastupniku općinske javnosti, u čemu je bit pravnog sistema i zašto nije važno je li Walter prije uhićenja premlatio svoju susjedu – oni su već godinama u svađi oko rasporeda za korištenje zajedničke veš-mašine u podrumu, pa je lako moguće da je žena iskoristila aktualni postupak u kojem ga se tuži za nasilje prema nevjenčanoj supruzi kako bi se dokopala dodatna dva sata za pranje rublja svake subote – nego da se raspravlja isključivo o tomu je li Walterova žena lagala i krivo optužila krupnoga, bezopasnog diva, ili je stvarno doživjela nasilje.
Prepoznavši da odvjetnik izbjegava bilo kakve izraze njegove naklonosti Walter je spazio sedamnaestogodišnjaka koji je skupa s cijelim razredom i nastavnikom došao uživo učiti predmet „Ustavni sistem i prava građana“, okrenutoga licem prema njemu, te je, nastojeći prije ulaska u sudnicu doživjeti nešto pozitivno, nešto poput razmijevanja i prijateljstva, namignuo visokom djetetu koje ga je promatralo ne znajući kamo drugo da gleda, i započeto, grubo tapšanje obavio na njegovu ramenu.
Nastavnica, odgovorna za sigurnost i disciplinu učenika, svoga je štićenika povukla u stranu istovremeno koseći Waltera bijesnim pogledom, našto se je on pokunjio, sjeo na stolicu i pričekao da ga pozovu u sudnicu.
Čim su mu čuvari skinuli lisice s ruku i nakon što je Walter zauzeo poziciju na klupi za okrivljene sutkinja je porotnicima, Walteru, njegovu branitelju, javnom tužitelju i radoznaloj publici ponovila izjave svjedoka sa zadnje rasprave, navodeći da je preostalo saslušanje glavne svjedokinje – Walterove bivše nevjenčane supruge koja je prošli put bila bolesna i koja je prije pet godina preko oglasa u navedenim lokalnim novinama pronašla svoju ljubav i doselila iz jednog grada u Kazahstanu u Europu – te da će nakon njenoga iskaza sudski vještak pročitati svoj nalaz, prije nego tužitelj i branitelj izgovore završne riječi, da bi se porotnici nakon svega povukli na vijećanje i prepustili sudu objavu je li Walter kriv i kakvu kaznu će dobiti, odnosno hoće li biti pušten na slobodu.
Walter je za vrijeme izlaganja djelovao opušteno. Unatoč ispadu s neuobičajenim tapšanjem učenika na hodniku uspio je smiriti se i usudio se čak pogledati u pravcu sutkinje, no kad mu je ona oštrim glasom naredila da sjedne na sami kraj dugačke klupe, odnosno da se udalji nekoliko metara od stolice na koju će nakon prozivanja zasjesti njegova bivša supruga, i nakon što su dvojica čuvara zauzeli pozicije s njegove obadvije strane, on je problijedio i počeo se znojiti.
Vitka žena duge kose, skladno obučena, njegovanih obraza i srnina pogleda je po stupanju u dvoranu jedva čujno izgovorila svoje ime i prezime, našto ju je sutkinja upitala usuđuje li se u Walterovoj prisutnosti dati izjavu ili joj je lakše ako ga čuvari odvedu u sporednu prostoriju, u kojoj on pored otvorenih vrata može čuti sve što se govori u sudnici. Uplašena žena zamolila je suznim očima i nečujnim glasom da ga udalje iz prostorije.
Walterov pogled se je odjednom promijenio, čelo mu se smanjilo, a vratne žile napele, podigao je prkosno glavu i krenuo nevoljko između dvojice čuvara koji su pazili da ne dodirne stolicu na kojoj je sjedila svjedokinja, da bi se opustili tek kad je krupni muškarac prošao pored svoje bivše žene bez ikakva pokušaja otpora.
Čim je međutim prvi čuvar otvorio vrata sporedne prostorije ugrađena u zid direktno iza stolice na kojoj je sjedila sutkinja zadubljena u spise, Walter se je naglo okrenuo, ščepao djeliteljicu državne pravde za vrat i počeo je očajničkim stiskanjem daviti.
Nitko nije znao što da radi. Čuvari su se činili sitni i nemoćni dok ih je Walter poput ranjenog medvjeda odgurivao sa sebe, sudski tumač je nastojao nešto viknuti i zovnuti pomoć ali je kao skamenjen stajao i gledao što se na podu dešava, dok je sutkinja izgubila boju lica, a jaki fotograf, jedini koji je od prisutnih bio sposoban zaustaviti razjarenog Waltera, najprije je napravio nekoliko serijskih slika – blijeda žena i podivljali muškarac crvenih obraza bit će genijalna naslovnica za sljedeći broj, mislio je uzbuđeno – da bi nakon cijele vječnosti, kad je glava sutkinje već klonula, spretno podigao Waltera s bespomične žene, zavrnuo mu desnu ruku iza leđa i naredio uniformiranim čuvarima da ga stisnu s druge strane.
U petero – sudski vještak i tumač su im se po povratku svijesti priključili u pravljenju reda u sudnici –odveli su Waltera u sporednu prostoriju čuvajući ga svim raspoloživim rukama i nogama s licem prilijepljenim za prljavi tepih. Sutkinju su porotnici polili čašom vode i udarali je po obrazima pa je i ona došla sebi, a nastavnica je u pratnji djece istrčala na hodnik glasno vičući:
„Policija, policija! Ovo je strašno! Upomoć!“
Nekoliko minuta kasnije začulo se je odlučno lupanje čizama po stepenicama, zajapureni pripadnici specijalne policije su iz prizemlja, s gornjeg kata i kroz prozore upali u sudnicu, zavezali Waltera i ponijeli ga među sobom, dok je on divljački vikao i otimao se, do preuređenog malog busića koji je otvorenih vrata čekao pred glavnim ulazom u sudsku zgradu.
Waltera su bacili na pod vozila i zatvorili rešetke za njim, publika je olakšano zapljeskala, a učenici su na brzinu mobilnim telefonima napravili po nekoliko snimaka da prvi put u životu dobiju više od tisuću lajkova na svom profilu.
U četiri sata popodne Walter je pokušao pružiti otpor državnim službenicima i lancem kojeg se je dočepao ispred ćelije udariti policajca u pratnji, nakon čega su ga odveli u posebnu prostoriju u kojoj osim njega i kipa bacača diska – istoga poput Mironova, samo puno težega i masivnijega – nije bilo nikoga drugoga. Pričalo se je kasnije danima u policijskoj kantini da je Walter počeo udarati po kipu, našto se je ovaj srušio i zgnječio mu cijeli gornji dio tijela, uključujući i glavu.
Nakon uviđaja i zapisivanja protokola o smrti uhićenika spremačica je velikom krpom nekoliko puta zaredom morala obrisati krvavi pod.
Postupak nakon Walterova nenadanog preminuća nikada nije priveden kraju, a njegova nevjenčana supruga vratila se je iz Kuće žena u prazni stan i nastavila se svađati sa susjedom oko toga tko ima pravo subotom između dva i četiri popodne koristiti zajedničku veš-mašinu u podrumu.
Tekst: Blago Vukadin