U proljeće osamdesetšeste godine spoznao sam – sam za sebe, a to je ipak najvažnija od svih spoznaja – da ću morati napustiti Zagreb i zaputiti se za starijim bratom i sestrom preko granice. Jedva sam sklapao kraj s krajem, a trebalo je kupiti gel za kosu, crvene tene za noge, šarenu košulju na široka ramena i uske traperice iz Trsta, valjalo je i pojesti štogod pri čemu mi ni skupo piće u ženskom društvu nije bilo mrsko.
Vinko je rekao da ima dovoljno posla u Austriji, te da mogu u Grazu i raditi i studirati, Marija mi je sve potvrdila, no meni se nikako nije dalo donijeti konačnu odluku o odlasku u nepoznati, iza Šentilja skriveni, svijet
Nekoliko mjeseci ranije upoznao sam Tanju. Nisam doduše bio jako uspješan u osvajanju njenih tajni, ali poznajući svoju upornost nisam nimalo sumnjao da će ona jednog dana završiti u mojoj sobici – tako je i bilo, s tridesetak godina zakašnjenja, no to je sasvim druga priča. Ovdje se radi o osamdesetšestoj godini.
U to vrijeme i u tadašnjoj državi skoro svi su igrali loto, a formula sreće glasila je „7 iz 39“. Igrao sam i ja nadajući se da će mi sudbina ili netko drugi šapnuti dobitne brojeve, pa da ću preko noći postati milijunaš. Ili barem vlasnik stana u Donjem Gradu.
Svoj listić predavao sam na kiosku u blizini džamije, čekajući da kroz uski prozorčić dobijem potvrdu o sudjelovanju u snovima. Nekoliko mjesta iza mene u dugom redu je svaki put čekala jedna sitna, nježna bakica sijede kose i ljubaznog osmijeha, koja nikad ne bi zaboravila pozdraviti me, iako sam se na početku pravio da je ne primjećujem. Ta koji mladi momak od dvadesetiijedne godine, odjeven u tamnosmeđi, dugi mantil s frizurom učvršćenom pomoću pola kile gela – da odoli vjetru nadirućem iz pravca katedrale – bi se obradovao smiješku jedne bakice, ma kako ljubazan on bio?
Umjesto da mi se Tanja veseli kad me primjeti u zadnjoj klupi na predavanju iz povijesti dok nam je pokojna Nada Klaić, skrivena ispod plavoga mantila zbog kojega smo na početku studija mislili da je čistačica, objašnjavala kako su Hrvati nakon doseljenja ispod Karpata najprije stigli u Kvarner, a ne u Mandino Selo, u što sam pak ranije bio uvjeren, meni se smiješila sijeda bakica u redu ispred lutrijina kioska!
Jednoga popodneva – listiće smo predavali na sam dan izvlačenja, u zadnjim minutama prije kraja kola da neizvjesnost o dobitku ili gubitku kraće traje – stara je gospođa skupila svu svoju hrabrost i počela razgovor sa mnom:
„Jako me podsjećate na moga pokojnog muža. Ličite na njega, a on je bio isti kao Clarke Gable! Već mjesecima Vas promatram i ne mogu vjerovati da postoji takva slučajnost“ – s neba pa u rebra prepala me je vedrim glasom gospođa koja se je konačno usudila otkriti tajnu svojih dolazaka pred isti kiosk i u isto vrijeme kad sam predavao snove o dobitku da ih radnica lutrije ovjeri višeznamenkastim brojem iz maloga uređaja za registriranje listića koji sudjeluju u izvlačenju.
Nakon što smo plavkaste (ili su ipak bili zelenkasti?) duplikate listića s prekriženim brojevima brižno pospremili u novčanike, zaputili smo smo se zajedno kroz mali park na Krešimirovu trga, koji je tada, čini mi se, nosio neko drugo ime.
Bakica – zvala se Ana i stanovala je u tadašnjoj ulici Anke Butorac, na gornjem katu poveće zgrade bez lifta – je bila oduševljena mojim glasom, koji je, tako reče, bio identičan glasu njene preminule, velike ljubavi i govoru slavnoga glumca, te mi je, čim smo s hladnoga „Vi“ prešli na prijateljsko „Ti“, povjerila nešto jako važno.
„Znam s kojim brojevima ćeš dobiti na lotu. Ja ih osobno ne mogu igrati, to mi je zabranjeno, ali ti smiješ. Dođi jednom na kavu!“ – pozvala me je Ana prije nego smo se kod kipa maloga dječaka s rasjekotinom na tjemenu razišli.
Ana je krenula dalje preko Krešimirca u pravcu svoga stana, a ja se zaputio Držićevom ulicom, ispod podvožnjaka, do jedne od sobica na tavanu đačkoga doma u kojima je stanovalo nekoliko nas studenata.
Nakon što je uvečer izvlačenje prošlo, a ni ja, niti moj tadašnji cimer Anđelko nismo postali milijunaši, povjerio sam prijatelju i kasnijem krsnom kumu moga sina, koji već godinama u Australiji sanja o milijunima, dobitnu kombinaciju:
„Trebamo samo jednom otići kod gospođe Ane u ulicu Anke Butorac i svi naši problemi su riješeni“ – smijao sam se ne vjerujući u ono što mi je simpatična bakica povjerila, no Anđelko je tada bio u fazi traženja četvrte dimenzije – slušali smo u to doba danima i noćima Pink Floyd i Talking Heads, furajući se u disku na refren pjesme “Ques que se” čije značenje nismo razumjeli – te je uzbuđeno zaključio kako jedinstvenu priliku za brzo bogaćenje ne smijemo nikako propustiti.
Sutradan ujutro, bez imalo odgađanja, krenuli smo do nedaleke zgrade u ulici Anke Butorac, pozvonili i obradovali se da je Ana kod kuće. Dočekala nas je bakica pred ulazom u njen stan, iznenadivši se da nisam stigao sam, ali je nakon Anđelkova zavodničkog osmijeha popustila i pozvala nas obadvojicu na kavu i kolače.
U Anđelkovu prisustvu bakica Ana nije međutim htjela puno pričati o dobitnim loto-brojevima, samo je napomenula da su oni za mene rezervirani i da moj prijatelj – ma kako se mi slagali – nema pravo na njih, pa nije bilo druge nego uživjeti se u njene priče, malo neobične, prilično nestvarne, ali jako uvjerljive.
Bakica je već godinama živjela sama u uskom stančiću, njen muž i moj dvojnik, drugi Clarke Gable, preminuo je puno godina ranije, ali je svakoga dana i svake noći navraćao u Anine misli i snove, popraćen neobičnim pojavama prilikom kojih bi ponekada na onaj svijet odnio sa sobom plastični cvijetić iz vaze na prozoru, a jedne prilike uzeo je čak i Anine zube iz staklene čaše pored njenog kreveta, koje je sutradan na isti, neobjašnjivi način vratio tamo.
Dolazili su ponekada i vanzemaljci u Anin stan na gornjem katu zgrade u ulici Anke Butorac – ne oni zločesti kao u „Majstoru i Margariti“ , nego dobroćudni i pomalo nespretni marsovci, a ona je sve njihove riječi i predskazivanja pamtila, da bi bezbroj tajni u roku od tri-četiri sata – ostali smo puno dulje nego smo planirali – ispričala mome cimeru i meni.
Bili smo zatečeni nesvakidašnjim sadržajem Aninih doživljaja, a Anđelko – skloniji od mene vjerovanju u nesvakidašnje pojave – danima je ponavljao neočekivane obrte u radnji, slične onima koje sam godinama kasnije imao priliku slušati od zemljaka Ivana, oboljeloga od nekakve teške duševne bolesti kojega njegova žena i već odrasla djeca smiruju tabletama kad nenadano počne vriskati ili plakati.
Dok smo se opraštali od Ane ona mi je šapnula da Anđelko ne čuje:
„Imaš ti svoje brojeve!“
Prošlo je puno godina od našeg druženja uz kavu i kolače i slušanja zgoda iz nevidljive dimenzije Anina života. Simpatičnu bakicu nikada kasnije nisam sreo, a kratko nakon zadnjega od neuspješnih izvlačenja brojeva u igri „7 iz 39“ preselio sam u Austriju – sve u svemu jako sam zadovoljan svojim životom, iako još nisam postao milijunaš.
Ah, da, zaboravio sam nešto važno!
Krajem osamdesetih godina sam prolazeći pored Zagreba još jednom svratio u ulicu Anke Butorac i pozvonio na ulazu u Aninu zgradu. Nitko se međutim nije javio niti otvorio ulazna vrata, pa sam produžio u Dubravu, gdje je Tanja tada živjela. Rekao sam sebi da je Ana vjerojatno preminula i otputovala svom mužu koji je bio isti kao Clarke Gable, a čije sam ja – možda zbog frizure pojačane gelom, možda radi tamnosmeđeg dugog mantila il pak zbog glasa ili osmijeha – treće izdanje, no tko bisve znao.
Nastavio sam i u Austriji igrati loto, istim brojevima za koje sam se u Zagrebu budan sanjao da će jednom biti izvučeni, nadajući se potajno da je Ana mislila baš na tu kombinaciju kad mi je šapnula da već imam dobitne brojeve. Jedino sam najviši od njih morao odstraniti s listića, budući da austrijska formula za sreću glasi „6 iz 45“, no to su nebitni detalji.
Milijunaš, kao što kazah, do dana današnjega nisam postao, ali mlad sam i nadobudan, još uvijek ličim na slavnoga glumca iz Anine mladosti, posebno kad u frizuru ubacim dovoljno gela da je vjetar, koji od katedrale zna puhnuti u pravcu Krešimirca, ne razbuca, ali to je sasvim druga priča.
Znam da ću jednoga dana dobiti, samo valja čekati i biti strpljiv.
(nastavlja se)
Tekst: Blago Vukadin