Nekidan smo se nas devetorica skupili na dogovor o poslu koji nas čeka do Uskrsa sljedeće godine.
Do večere nam je ostalo puno vremena, za gladnice među nama predugo, pa smo po njihovu prijedlogu krenuli iza šanka i pogledali čega ima u hladnjaku prazne hotelske kuhinje.
Ničega osim jednog otužnog pakiranja jaja nije bilo na bijelim rešetkama, a korpulentni Gerhard zbog zova želuca nije mogao više čekati, te je zdjelu s vodom stavio na kolo plinske peći i u nju žlicom pažljivo položio devet bijelih jaja, sva osim jednoga žute boje.
Nakon nekoliko minuta ispunjenih promatranjem uzvaljane vode i lupkajućih jaja pridružio nam se i Michael – dijete mu je bolesno pa je tek u podne krenuo na put.
„Baš sam ogladnio“, saopćio nam je umjesto pozdrava dok je zadnje, žuto jaje, polagao u kipuću vodu.
„Njega ćeš osobno skuhati i pojesti“, saopćio mu je Gerhard hladeći već gotova jaja u mlazu vode i blaženo se smješkajući, prije nego je počeo u veliku hrpu soli umakati jedan komad za drugim.
Michael se u međuvremenu izgubio, a Gerhard još nije bio sit, pa je izvadio i žuto jaje iz vode, brižno ga ogulio i uzduž presjekao.
Nikomu nije bilo jasno zašto odjednom viče:
„Ovo morate vidjeti!“
Pretpostavljajući da mu je hiperaktivni želudac poremetio lijeni mozak, nevoljko smo se odazvali pozivu uvijek gladnoga kolege, da bismo, gurajući se da budemo u prvom redu, sljedećih pola sata proveli s glavama nagnutim iznad dugačkog, neobičnog jajeta.
Bjelanjak je bio svakidašnji, unatoč kratkom boravku u vodi djelovao je skuhano, no na mjestu žumanjka nalazila se prozirna, elipsasta opna, a u njenoj utrobi živahna družina – veseli afrički slonić s izraslom surlom, vedro, žuto pile i jedna karta za igranje, točno rečeno dama karo.
Njih troje lebdjeli su i skakutali ispod prozirne opne poput astronauta u svemirskom vakuumu, okrećući se naglavačke pričali su nešto zabavno, smijali se šeretski i mahali prema našim zabezeknutim licima koja su im se morala činiti poput ogromnih planeta.
Slon je, jasno samo po sebi, bio najveći od njih, otprilike dva ili tri milimetra, sa svim potrebnim dijelovima tijela među kojima su se jasno raspoznavale klempave uši, oštre kljove i vijugava surla.
Jarkožuto pile valjda je usisalo cijeli žumanjak u sebe, dok je dama karo bila nova novcata karta, bez ikakvih tragova korištenja, s njom nitko još nije zaigrao bele ni briškule.
Pogledao sam sumnjičavo u pravcu Rudija – on se u slobodno vrijeme bavi programiranjem kojekakvih elektroničkih igrica – pretpostavljajući da nam je nešto podvalio kako bi se kasnije mogao šaliti na naš račun.
On je međutim poput svih nas djelovao preneraženo, posebno kad smo svi skupa začuli glasni, veseli smijeh iz unutrašnjosti opne – pile i slon dobacivali su se šarenom loptom, a dama karo pazila da ih nitko ne ometa u igri, poput brižne majke koja u parku ne ispušta djecu iz očiju.
Unatoč malenkosti figura raspoznavali su se svi detalji na njima, čak i plave zjenice žutoga pileta i treptaj dlačica na slonovskim ušima.
Utoliko lakše primjetili smo naglu zabrinutost na licu dame karo.
Pogledala je oštro razigrane klince i dala im znak glavom da se sklone na sigurno, prije nego je iz poda počela nicati utvrda sastavljena od masivnih zidina, tornjeva i bedema obrambenog dvorca nalik srednjovjekovnom zamku na uzvisini iznad Forchtensteina, napravljenim za vrijeme turske opsade Beča.
„Sklonite se u zaklon!“ povikala je igrom zabavljenoj djeci dama karo.
Iz poda jajeta iznikle zidine u zadnji tren su se zatvorile. Samo sekundu kasnije nastala bi neviđena tragedija, jer je izvana nadirala brojna vojska naoružanih karata pod vodstvom bijesnoga kralja pika.
U grupama nadiruće karte, od sedmice pa do asa, sve osim dame karo koja je kao što rekoh pazila na pile i slonića, navalile su uz ljestve naslonjene na zidine dvorca, nastojeći zauzeti cijeli teren ispod prozirne opne.
No dama karo nije se nimalo uplašila, strpljivo čekajući da ljestve budu natrpane neprijateljskim vojnicima, a kad bi prvi od napadača rukama dohvatio sami vrh zida prije nego desnom nogom zakorači na njega, dama karo bi srednjim prstom, kao kad djetetu daje čvoku, odgurnula ljestve, koje bi potom skupa s napadačima završile u obrambenom jarku, u lokvi prepunoj gladnih aligatora.
Kralj pik bjesnio je derući se na svoje podanike, udarajući ih nogama kad bi pokušali isplivati na sigurno, sve dok na kraju nije ostao bez ijednog vojnika, sam-samcat.
U takvim trenucima i vojskovođi očito ponestane hrabrosti, pa je kralj pik povio rep, skinuo krunu s glave da ga usput nitko ne prepozna, i zaputio se nazad, u pravcu šume iz koje se je nenadano stvorio.
Čim je kraljev crvenkasti plašt nestao među bukvama zaštitni bedemi dvorca nečujno su se uvukli u tlo, a iza maloga žbuna pojavili su se žuto pile i sivi slonić.
Dama karo zauzela je raniju poziciju mirno stojeći i slušajući razigranu djecu ispod opne na mjestu žumanjka u Michaelovu jajetu.
Ne trebam ni napominjati da se Gerhard nije usudio pojesti ga. Čak ni bjelanjak.
Neobično jaje se je nekamo otkotrljalo nakon što je kuhar banuo među nas, vadeći iz velike torbe povrće, brašno i svinjske odreske od kojih nam je kasnije napravio večeru.
Pohane šnicle nitko nije naručio.
Tekst: Blago Vukadin