Ubrajam se u sretne ljude – djeca su mi zdrava i uglavnom poslušna, ni mene ništa ne boli osim trbuha kad mi Tanja napravi sarmu, a ja navalim na nju (mislim na jelo), volim ženu s kojom živim i ujutro zadovoljan odlazim na posao. Jasno je da ponekada sanjam o zgoditku na lotu, ali ne tugujem previše ako moji brojevi ne budu izvučeni, jer mi je jasno da sam imao sreće u životu više nego pameti i da mnogi koji muku muče sa zdravljem, poslom ili sudbinom nisu nimalo nesposobniji, ni lošiji od mene.
Posao kojega radim jako je zanimljiv, ne zbog zadaće koju u ime firme moram obaviti da bih na kraju mjeseca dobio plaću, nego zato jer radim s ljudima. Obilazim prodajna mjesta, gledam da naši proizvodi više od drugih artikala upadaju u oči, obučavam trafikante i prodavače, posvađam se s njima u vezi obračuna i uvijek budem u pravu, popijemo nakon žučne diskusije u znak pomirenja kavu i usput ponekada postanemo bliski poput prijatelja – jedino što priječi nastanak istinskog prijateljstva su obostrani interesi za zaradom. Iako sam porijeklom stranac nikada u svom poslu nisam osjetio bilo kakvu odbojnost prema „drugačijima”.
Jedno vrijeme nudili su mi u firmi bolje plaćeni posao budući da govorim ruski jezik. Prihvatio sam izazov i godinu dana proveo u Moskvi sanjareći o karijeri i brodu na Jadranu, ali sam pao na ispitu za pomoćnika generalnog direktora. Nakon direktorskog iskustva mi ne pada na pamet prijaviti se na natječaj za neku vodeću poziciju – jasno mi je da sam nesposoban i smotan za donošenje neugodnih odluka koje su po prirodi posla neophodne za šefove.
Zato sada dobro znam da mi ne treba posjetnica s titulama, funkcijama i zlatnim slovima, jer ni ona koju imam već dvadeset godina ne izgleda loše, a klijenti su je osim toga već zametnuli u nekoj ladici budući da moj broj telefona znaju napamet. Jedino mrzim kad me nazovu za vrijeme odmora – ne znaju da smetaju u kasnim prijepodnevnim snovima.
Prošlog ponedjeljka bio sam u Zagrebu. Tanja je otišla raditi u školu, a mene ostavila da spavam, no već u devet sati zazvonio je telefon. Nije mi se dalo ustajati iz kreveta, pustio sam da odsvira do kraja i da onaj tko smeta u rano jutro odsluša automatsku sekretaricu na hrvatskom jeziku i prepozna da sam u inozemstvu. Tako je i bilo – kasnije su zivkali i zvali neki drugi brojevi, ali nitko više od jednoga puta.
Jučer sam se svim napornim klijentima javio – jedni trebaju reklamni materijal, drugima je umrla punica pa ne znaju kakve su formalnosti za prebacivanje ugovora s njenoga na vlastito ime, trećima je dosadno i samo bezveze dosađuju.
Jedino je Marlenin glas zvučao zabrinuto – inače je vedar i pun optimizma – pa sam jutros otišao vidjeti što se događa nakon što sam je čuo na automatskoj sekretarici:
„Blago, molim vas dođite čim mognete. Jako je važno.“
Njena trafika nalazi se u malom kiosku, na rubu lijepo uređenog parka, oblijepljena je svim mogućim plakatima, okićena zastavicama, osvijetljena reklamnim natpisima, tablama i panoima, vrata su pojačana metalnim šipkama nakon što je jedan drogeraš preko noći provalio i ukrao nekoliko šteka cigareta i sav novac kojeg je našao u blagajni – dvadesetsedam eura i pedeset centi u kovanicama. Šteta je ipak bila velika jer su vrata bila razvaljena, blagajna razbijena, a regali pobacani po podu i oštećeni. Osiguranje je platilo samo jedan mali dio, dok većina krupnih troškova nije bila pokrivena jer je sitnim slovima napisano da ugovor vrijedi samo ako su montirana sigurnosna vrata. Prilikom sklapanja ugovora nitko to nije napomenuo, Marlene i njen muž Markus imaju puno drugih briga pa nisu ni pitali.
Pomislio sam da se radi o nečemu sličnome, te sam se iznenadio kad sam ugledao Marlenino lice. U zadnjih nekoliko mjeseci koliko se nismo vidjeli sasvim je propala, obrazi su joj blijedi, sijeda kosa nepočešljana, a oči umorne. Osim toga radi sama, a to se u svih dvadeset godina koliko već surađujemo skoro nikad nije dogodilo.
Marlene je teški invalid i vesela osoba. Desnu ruku su joj odsijekli prije tridesetak godina, dok je još bila djevojka. Zbog invalidnosti je stekla pravo na trafiku, udala se za svoju veliku ljubav, Markusa, i njih dvoje su tamo već dio inventara. Stanuju u jednom mjestu udaljenom tridesetak kilometara od trafike, svakoga jutra otvaraju radnju u pet sati jer većina njihovih klijenata u to doba putuje autobusom u Beč, pa glavni posao naprave dok selo spava. Imaju jednu namještenicu koja ih mijenja utorkom, četvrtkom i petkom popodne i jednom godišnje kad otputuju na odmor na Mallorcu, tjedan dana.
Marlene obožava more, kaže da se brže kreće u vodi plivajući jednom rukom nego Markus u čamcu, on se smije i potvrđuje, a ja joj doduše ne vjerujem sve ali je puštam da još jednom bude mala djevojčica koja ima obadvije ruke, dok pas koji nakon provale u trafiku pazi da ne bi izbio kakav pljačkaš – u zadnje vrijeme ima puno takvih slučajeva – potvrdno laje i gleda u Marlene. Ona se zanese u priču, njene oči sjaje, a njena plastična ruka gestikulira plivanje u slanoj vodi.
Prije dvije godine, nakon više od pola života s jednom rukom, u lijevoj nozi došlo je do istih komplikacija zbog kojih su joj ranije odsijekli ruku, pa je i ona završila u plastičnoj vrećici jedne bečke bolnice. Marlene se je nakon pola godine oporavila, opet počela raditi često se smijući na vlastiti račun i govoreći da je sad još brža u plivanju.
Prošli put je pričala kako su neke Njemice koje nemaju drugoga posla napale ljetos Markusa kad ju je izbacio iz čamca u vodu – to joj je puno zgodnije nego da se muči preko plaže – pa su sažaljive gospođe morale pokazati da se brinu o ženi invalidu. Markusu je naporno ponašanje stranih ljudi već svejedno, on veli da se je navikao na kose poglede koji mu prigovaraju da drugi znaju bolje od njega kako i što treba uraditi, iako on svojoj ženi već trideset godina reže nokte, pomaže joj pri pranju, tješi je kad je tužna i zatvara i otvara trafiku s njom svakoga dana.
Prije dva mjeseca Marlene je zvučala jako optimistično, bolovi su joj sasvim prestali, noga se je navikla na protezu i nije bilo nikakve upale, pa je govorila da će još pet godina raditi i onda će njih dvoje skupa u mirovinu.
Zato sam se iznenadio kad me je jutros zabrinuto upitala, pri čemu su mi u oči upali dugi nokti na lijevoj ruci koji sigurno već mjesec dana nisu podrezani, a koje ona sama može očistiti jedino zubima:
„Blago, ako čujete da netko traži trafiku u blizini našeg mjesta, molim vas mislite na nas. Mi ćemo prestati.“
„Što se je dogodilo Marlene?“ – upitao sam kad smo ostali sami.
“Ne mogu više”, rekla je neuobičajeno hladno.
„Gdje je Markus?“
„Markus je bolestan, moram paziti na njega. Cijeli dan je sam u kući. Samo da mi se je nekako riješiti trafike, tako i tako sam mogla već odavno dobiti invalidsku mirovinu.“
Obećao sam da ću se raspitati, pozdravio se s Marlene i pružio joj ruku. Ona je po prvi put otkad se poznajemo izbjegala rukovanje očito se stideći zbog dugačkih, prljavih noktiju.
Tekst: Blago Vukadin