Ako još jednom netko od moje braće ili stričevića pisne nešto o mom sportskom duhu i pritom se važno namigujući nevažno nasmije, kao da hoće kazati „Ma, pusti Blagu, priča gluposti!“ gadno ću se naljutiti jer svi ti vrli komentatori ne mogu u cijelome životu istrčati onoliko metara koliko ja kilometara u jednoj jedinoj noći nasanjam. Kad majka rodi sina sportaša, on zauvijek ostane takav.
Tekst: Blago Vukadin
Nisam ja kriv nikome ako sanja samo pohane šnicle, zagorene ćevape, masne bureke ili ne daj Bože slatke komšinice. Ja redovito sanjam golove, letove, utrke i stadione. Nek se zna.
Tako je i noćas bilo.
Ne sjećam se više zašto sam u kasno doba uopće sjeo za pisaći stol, no tko bi sve zapamtio. Nemam sada ni pojma što sam čitao, no zato jako dobro znam da sam završio dan gledajući kratki video s panoramom Tomislavgrada snimljenom iz zraka. Bio sam, zahvaljujući filmiću, prije odlaska u postelju uvjeren da ću sanjati kako letim iznad Duvanjskog polja i već sam se ponadao da ću konačno uspjeti prizemljiti se bez dugotrajnog kruženja iznad Bubine podvornice i traženja nekoliko kvadrata bez ijedne stijene, da se ne spotaknem od velike brzine kad nogama konačno dodirnem zemlju.
No, bilo je sasvim drukčije.
Jasno je da sam se obreo u Duvnu, ta gdje bih drugo u vlastitim snovima završio. Neću valjda u Parizu? Ili, ne daj Bože, u Livnu? Svakoga naime njegovi snovi vuku u djetinjstvo, pa tako mene moji skoro svake noći dovedu do Mandina Sela i našeg ravnog polja, tamo gdje sam rođen i gdje sam stasao u ovako kršnog momka.
Leteći iznad Privale uputio sam se bez odgode prema našoj kući na livadi Granici i sreo usput Ivicu Antina dok je na terasi sa svojim sinom, također Antom, uređivao izgled malog kruškina drveta, isto onako savjesno kao što je njegov djed Marko ranije podrezivao grane na stablima šljiva zasađenim u suhozidu na razmeđi našeg i njihova imanja.
Čim sam se prizemljio mali Ante mi je dotrčao vičući iz sveg glasa:
„Blago, danas je maraton kod Krilića trnja! Trči Boško Ivekov za naše selo, a Jakiši Šćetinu njegova Jela ne da iz kuće, pa te moj ćaća pita bi li ti ikako mogao potrčati, jer je Boško ostario – da barem jednu medalju osvojimo.“
Iako sam već bio malo umoran od napornog leta i jakog vjetra u lice nisam se usudio djetetu odbiti veliku želju, a kako bih i mogao tako nešto izustiti kad me je mali Ante gledao isto kao što sam ja u njegovu uzrastu u mandoseljskim svatovima napeto pratio tko će odnijeti trku – Bujda ili Begović.
Rekao sam dakle Antiši da ne brine nimalo, spremio sportsku opremu u prtljažnik svoga citroena – usput rečeno nemam još uvijek pojma kako je vozilo uopće dospjelo iz Austrije do Mandina Sela, ali ne usuđujem se slagati ni prešutjeti ništa, pa taman da priča ispadne traljava – i na brzinu se odvezao do Galićeve prodavaonice u Lipu, te kupio pivo, vino i mlijeko prije nego izbiju moja braća i sestra u pratnji uvijek žednih Austrijanaca.
Jasno je da sam uspio sve srediti i urediti, samo sam se neplanski malo dulje zadržao pri povratku kući, jer je potok bio nabujao pa nisam mogao skrenuti s ceste na seosku ulicu ispod Rezinih kuća, nego sam produžio do dvora Zdravka Markovića ispred kojih je pak njegova Jela prala tepih, te sam se sa ženom raspričao i skoro zaboravio na maraton kod Krilića trnja, no to je sasvim druga priča.
Prepoznavši da moramo požuriti Antin otac, već spomenuti Ivica, uzeo je ključ moje kočije, sjeo za volan i dao gas da slučajno ne zakasnimo na start. Ivica je vozio, a ja sam trčao pored citroena da se prije nastupa za selo barem malo zagrijem.
Dok sam se osvježavao bokalom vode kojeg mi je dodala Ljuba Šimunova, udana u Oplećane za Ljubomira čija kuća je prva u naselju napravljenom kod Krilića trnja, izbio je i Ivica, napominjući da ne trebam davati sve od sebe, jer nema smisla demotivirati druge trkače, posebno ne našeg Mandoseljana Boška, ostavljajući ga nekoliko dugih minuta iza sebe, budući da ću ja sutra nazad u Austriju, dok naš veteran, ako izgubi motivaciju za trčanje, nikada više neće obući patike na noge.
A nekidan kupio nove novcate tene.
Nakon što mi je Ivica donio iz auta moju omiljenu trkačku opremu – žutu majicu pripijenu uz tijelo, plave, malo pošire hlače da luksuzna muška oprema ima dovoljno zraka i mjesta, bijele čarape s ljubičastim cvjetićima na vanjskim stranama i crvene sprinterice prošarane adidasovim linijama – znao sam da sam pobjednik.
U takvom odijelu bi i Boško pobijedio!
A tek kad mi je mali Ante odao veliku tajnu, sve da nisam ni potrčao dobio bih zlatnu medalju i veliki, žuti pokal koji sada krasi dnevni boravak naše kuće u Mandinu Selu. Antiša mi je saopćio u povjerenju:
„Nije ti ovo nikakav maraton! Mi smo mu samo tako ime dali da trkači pomisle kako su dobri, iako je cijela staza dugačka maksimalno dva kilometra. Nekidan smo ćaća i ja tamo šetali pored rijeke slikajući Vedašić i Oplećane, a mama je u autu iza nas mjerila udaljenost.“
Malo sam se ražalostio zbog spoznaje da se neću pošteno ni uznojiti i pustio oveću grupu rekreativaca da se zaleti prema Srđanima, odakle je staza, obilježena žutom poštanskom trakom, vodila ispod Oplećana do prvih vedašićkih kuća, te potom skretala ulijevo, do rijeke Šujice, i vraćala se pored njenog korita prepunog vode nazad do Krilića trnja.
Ante je bio u pravu, maksimalno dva kilometra i nekoliko stidljivih metara iznosio je duvanjski maraton.
Na startu me je po mišićavoj stražnjici klapnula moja Tanja – to je naš tajni znak za stiskanje palčeva – dok su druge mlade zavidno gledale prema mojoj izabranici mašući mandoseljskom zastavom i vičući iz sveg glasa:
„Hoćemo medalju! Hoćemo pokal! Hoćemo Blagu!“
I što dalje da vam pričam?
Napomenut ću za kraj da sam kratko nakon što sam pojeo papreni kebab – njegov okus me uvijek natjera da punom parom trčim do najbližeg trnja – poput brzog Gonzaleza dao gas i ne okrećući se ni lijevo, ni desno, pretekao nekoliko šarenih grupa predvođenih znojnim Boškom Ivekovim, da bih prilikom protrčavanja kroz cilj povikao Tanji da u moje ime preuzme i medalju i pokal.
Žena me je, kao i inače, poslušala i učinila kako sam joj rekao, dok sam se ja bez zaustavljanja na nekoliko minuta izgubio na gredi iznad Srđana.
Da me nitko ne vidi dok čučim pored žbuna.