Krenuli smo uvečer brodom iz Venecije prema jugu.
Stigli smo na vrijeme u luku pa nismo morali žuriti, jedino je Christian prije polaska od kuće zezao i otezao, ali sam ga ignorirao vukući kofer i znajući da će kad-tad uvidjeti kako nema smisla buniti se protiv očeve odluke i pametovati kako bi bolje bilo da je ostao u Austriji, da bi očistio stan, skuhao juhu i naučio matematiku. Nisam mu vjerovao ništa jer ga nisam ni slušao, a nisam se nikako htio odreći odmora kojega sam mjesecima planirao, pa sam sinčinu skupa s košuljama i čarapama strpao na sjedalo, odakle je on neprestano žugao dok sam vozio prema jugu brojeći kilometre od Klagenfurta do Udina.
Daniela je po običaju glumila nesvrstanu politiku – ona jako voli putovati, ali bi se najrađe bez mene zaputila nekamo i poslala mi razglednicu s napomenom kako je sve super i kako se beskrajno zahvaljuje za plaćeni odmor. Ovako je bilo malo po njenoj želji, a malo protiv njene volje, ali je moja kći ipak dovoljno pametna, pa je sklopila kompromis sama sa sobom, nadajući se da ću se na brodu brzo umoriti od piva za šankom i u devet sati uvečer zaputiti se u kabinu.
Brod je uz veliku buku i vrvu na palubi oplovio cijeli grad u laguni, a mi smo se sklonili na sigurno i buljili u crvene krovove dok nam je konobar servirao predjelo. Čim smo odmakli na otvoreno more, u pravcu Dubrovnika u kojeg smo po planu trebali stići ujutro, svladalo me je bijelo vino i otišao sam na spavanje. Nisam uopće čuo kad su djeca došla, samo sam za vrijeme doručka, gledajući na otok Korčulu, prepoznao da je Christian još uvijek ljutit na mene i da ga njegova sestra nije uspjela nagovoriti da se konačno pomiri sa sudbinom i počne malo uživati u nadolazećem tjednu i luksuzu velikoga broda, višega za glavu od korčulanskih brežuljaka.
U dubrovačkoj luci moj je sin iz protesta odlučio da će cijeli dan provesti u kabini, da neće ni ići s nama na stare zidine, na kojima jako sunce prži njegovu lošu volju, a mi se nismo previše opirali njegovoj tvrdoglavosti jer bi nam svojim gunđanjem samo pokvario izlet. Cijeloga dana razgledali smo Dubrovnik, čak smo uzeli i taksi i odvezli se na magistralu, da iz ptičje perspektive uslikamo grad izrastao na velikoj stijeni, pojeli smo po nekoliko sladoleda i pola sata prije polaska u pravcu Atene ukrcali se na brod.
Christiana nije bilo u kabini, našto sam pomislio da se kupa u bazenu. Ni tamo ga nisam pronašao. Stolni tenis bila je iduća ideja. Rusi, koje smo unatoč Christianova lošeg raspoloženja još prije polaska broda iz Venecije nadmoćno pobijedili, obradovali su se vidjevši me – cijelo popodne trenirali su za revanš – te su, radosno me pozdravljajući, upitali:
„Je li Vaš sin spreman za poraz?“
„Ne znam, tražim ga baš. Jeste li ga možda vidjeli?“
„Nismo. Bili smo kratko u gradu, ali je prevruće pa smo se vratili i kupali se, no nismo ga sreli.“
„Nema veze, naći ću ja njega pa ćemo poslije večere razbaciti jednu partiju. Zauzmite stol na vrijeme, da nas Talijani ne prevare“ – rekao sam svome slavenskom bratu i krenuo od jednoga do drugoga kata metalne grdosije tražiti izgubljenoga sina.
Nigdje ga međutim nije bilo, pa me je polako počela hvatati panika kad smo već doplovili do Boke Kotorske. Daniela je djelovala iznimno smireno, govoreći da je njen smiješni brat sigurno negdje legao i hrče i da će se pojaviti kad ogladni, ali mi njena ravnodušnost nije nimalo pomogla.
Krenuo sam uspaničen do recepcije da vidim je li se moj pubertirajući nasljednik slučajno kod njih javio. Dobro je bilo da sam tako uradio, budući da listu putnika prije odlaska iz Dubrovnika nitko nije kontrolirao, a na njoj je bilo samo navedeno kako je Christian u pola dva popodne otišao s broda, dok kvačice pored njegova imena, kojom se kontrolira jesu li svi turisti stigli nazad, nije bilo.
Opremljeni opisom djeteta mornari, kuhari, sobarice, mehaničari, pomoćni oficiri i njihove ljubavnice, svi oni rastrčali su se po bezbrojnim ćoškovima i nakon dobrih sat vremena – brod su zaustavili na mjestu s pogledom na svjetla grada Kotora, da putnici mogu zamisliti kako je lijepo tamo po danu – stigla je do nas zadihana spremačica, Albanka s Kosova, kojoj je Christian, saznavši da ona razumije hrvatski, rekao naš broj kabine i zamolio je da nakon polaska broda informira mene da se ne brinem, da će on autobusom krenuti nazad u Austriju, da ima ključeve stana, telefon i dovoljno novca kod sebe – uzeo je iz kabine nekoliko dukata za hranu i kartu – te da će dok se mi vratimo počistiti stan, skuhati juhu i naučiti matematiku.
Žena je doduše planirala obavijestiti nekoga od posade, ali je u međuvremenu neko drugo dijete obavilo veliku nuždu u bazenu, našto je jedna grupa penzionera iz Njemačke glasno protestirajući počela tražiti beneficije za pretrpljeni šok, pa je bez odgode morala sve detaljno očistiti i tako je zaboravila na Christianovu poruku.
Ja sam digao uzbunu, počeo sam čak i psovati na svim jezicima, pa kapetanu nije bilo druge nego da zaokrene brod i vrati me do Dubrovnika:
„Ali Vas nećemo čekati dok nađete Vašeg neodgojenog sina, već puno kasnimo i u Atenu nećemo stići na vrijeme. Trebali ste se bolje brinuti o svome djetetu“ – ljutito i odlučno mi je zapovjednik broda saopćio što kani učiniti.
Daniela je, nakon šutljivog protesta, ipak strpala sve naše stvari u kofere, a ja sam joj obećao da ćemo, za nagradu ako ne bude previše žugala, obići cijelu hrvatsku obalu. Kad smo doplovili do Lokruma sve je već bilo spremno za naše izbacivanje s broda, gdje nam je od strane pomoćnog oficira, saopćeno:
„U luku ne možemo uploviti, nema mjesta za naš veliki brod. Evo vam gumenjak na račun kuće. Spustit ćemo vas u more, pa se odvezite na otok i odatle se prebacite u grad. Bit ćete brži nego ako kružimo naokolo.“
Nije imalo smisla protestirati ni buniti se, iako nisam vjerovao da brod ne može uploviti u luku, ali sam se uplašio da Christian – kojega sam u međuvremenu, nakon stoprvog poziva, uspio dobiti na telefon, a on mi, bez imalo uzbuđenja, saopćio da čeka na autobus koji kratko iza ponoći kreće za Zagreb – opet ne pobjegne nekamo.
Saslušao sam brzo objašnjenje gdje se pali motor gumenjaka, kako se upravlja čamcem i koliko litara goriva stane u tank, nakon čega je nastupilo mokro spuštanje u vodu, budući da su nas valovi počeli pljuskati i bacati na sve strane, nakon čega nam nije bilo druge nego zaputiti se direktno do Dubrovnika, umjesto do Lokruma kako nam je osoblje savjetovalo. No, u životu sam uglavnom imao više sreće nego pameti, pa smo se moja kći i ja, mokri do kože, uspjeli nekako dočepati pješčane plaže na južnoj strani gradskih zidina, a čamac ostavili u vodi da se netko obraduje nenadanom poklonu, presvukli se i krenuli bez odgađanja prema restoranu u kojem je Christian, ne očekujući da ćemo doći po njega, provodio vrijeme do polaska autobusa žvačući pljeskavicu.
Zinuo je od iznenađenja kad nas je ugledao, ja sam počeo vikati na njega da je magarac, da mi je pokvario odmor, da je sve masno koštalo i da će mi to skupo platiti kad konačno odraste i počne raditi. On se je cijelo vrijeme zadovoljno smijuljio, ličeći pritom neodoljivo na svoga strica Marinka koji me ponekada gadno nasamari.
Prenoćili smo u nekom pansionu, ujutro iznajmili vozilo i obalnom cestom zaputili se prema Veneciji, do luke iz koje smo krenuli na naprasno prekinuto, skupo krstarenje.
Kratko prije Rijeke Christian je napomenuo:
„Prekosutra Peter slavi rođendan. Doći će i jedna cura koju sam upoznao prije mjesec dana. Ja tamo moram biti.“
Nije imalo smisla bilo što odgovoriti.
Zapjevušio sam gangu, osjetio pritisak u mjehuru i probudio se, pa potrčao prema zahodu.
U dnevnom boravku našega stana sjedio je Christian i čitao poruke na telefonu, da bi mi za svaki slučaj još jednom jasno saopćio:
„Tata, ja s tobom neću sljedeći vikend u Hrvatsku. Nemoj me ni nagovarati, ni prisiljavati. Peter slavi rođendan, ostat ću sam kod kuće i obećavam ti da će sve biti u redu. Napravit ću juhu, počistit ću stan i naučit ću latinski.“
„Nema problema“ – uzvratio sam mu cerekajući se u polusnu, dok sam skoro odrasloga sina pitao – „A tko će sve biti na tulumu?“
„Nitko, nitko poseban. Samo nas nekoliko iz nogometnog kluba. I jedna ili dvije cure, ali ne znam ni kako se zovu.“
Ništa mu nisam povjerovao, no to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin