Jučer sam sa svojim klincima krenuo na božićni koncert. Danielina cimerica Laura svira violinu, ljetos je doselila u Beč i odmah se uključila u sveučilišni orkestar čija postava se svake godine mijenja – novi studenti dolaze, stariji odlaze, jedino dirigent ostaje svake godine.
Razmahani ravnatelj njihova orkestra, četrdesetogodišnji Pakistanac, mršav je i crn, kao većina ljudi iz tih krajeva. Da ga slučajno sretnem na ulici pomislio bih kako je prije nekoliko dana stigao preko žica i granica, a čovjek je ovdje već dva desetljeća, govori više jezika nego ih ja znam nabrojati, maše rukama i glavom pazeći da svaka nota na svakom instrumentu bude na pravom mjestu, a u prekidima publici objašnjava sadržaj komada – da slušatelji poput mene ne bulje u strop dvorane k‘o tele u šarena vrata.
Jučer su svirali i pjevali Rahmanjinova „Zvona“ – bila je to njihova prva izvedba u Beču nakon 1934. godine, kojom prilikom je veliki skladatelj osobno dirigirao orkestrom i zborom. Po prvi put u životu uživao sam u klasičnoj glazbi nakon što nam je veseli Pakistanac rekao da slijede zvona sanjki, svadbena, ratna i pogrebna zvona.
Uživio sam se u atmosferu jer konačno nisam morao glumiti kako nešto razumijem, slušajući praporke na sanjkama, radujući se se s mladom nevjestom, strahujući od buke rata i spoznajući kraj, za kojeg se nadam da neće uskoro pokucati na moja vrata.
Izvedba traje kao jedno poluvrijeme u nogometu, no nisam ni na trenutak pogledao na sat da vidim kad ćemo na večeru, iako sam bio gladan.
Nakon koncerta sam Lauri doviknuo da je bila najbolja i da se je njena violina raspoznavala među ostalim tonovima. Kiselo se nasmiješivši natovarila mi je veliki kofer s instrumentom na leđa, da ga za kaznu nosim do maloga trga na kojem sam popio dječji punč, a moja djeca kuhano vino.
„Vremena se mijenaju“, shvatio sam.
Laurini roditelji, Gerti i Gottfried, obadvoje su nastavnici u malom gradiću u kojem žive. Kratko prije koncerta smo se upoznali, ljudi su otvoreni i vole šalu, pa smo se slatko nasmijali kad sam zasjeo pored Gerti, rekavši joj da bolje grijem od njenog muža budući da sam znatno mlađi i puno aktivniji.
Jedino je moja kći protestirala, napominjući kako su moje šale uvijek iste i dosadne, no nisam se uopće ljutio na nju jer mi je jasno da djeca pojma nemaju.
No moja skoro pa odrasla kći bila je ljuta na mene, nakon što sam prije koncerta po njenom mišljenju bio preglasan i upadljiv, iako se ja s time ne bih nimalo složio.
Bilo je naime ovako:
Pred ulazom u dvoranu dočekala nas je Gerti s ulaznicama, na brzinu nam napomenuvši da su njen Gottfired i njihov gost Mahmoud već zauzeli mjesta. Ja međutim nisam poznavao ni jednoga, ni drugoga, pa sam, misleći da Daniela zna o komu se radi, upitao svoje žensko dijete, glasno kako sam to naučio u Mandinu Selu:
„Je li Mahmoud crn?“
„Tata! Možeš li malo tiše pričati? I kakve veze ima je li netko crn?“
„Nema nikakve veze, ali ga moram naći, a kako ću ga prepoznati ako ne znam kako izgleda? Ako je Mahmoud, mora da je crn“, pravdao sam se, iako u svome pitanju nisam prepoznao ništa loše. Uostalom, ni ja ne izgledam kao tipični Austrijanac, domoroci često pomisle da sam Turčin ili Grk, posebno kad propjevam, no to je druga priča.
Zahvaljujući svojoj tvrdoglavosti uspio sam bez velikoga traženja pronaći i Gottfrieda, i Mahmouda, i naša sjedala, nakon što sam, stupivši u dvoranu, glasno povikao „Gottfried!“ da bi se prema meni okrenuo tamnoputi mladić, kojemu sam za pozdrav pružio ruku govoreći:
„Vi ste sigurno Mahmoud!“
„Jesam. Kako to znate?“
„Mi Mandoseljani sve znamo“, nasmiješio sam mu se solidarno, kao priučeni Austrijanac novome strancu, upoznao potom Gottfrieda, položenom jaknom rezervirao jedno, a raširenom vestom drugo sjedalo i zauzeo poziciju s koje se sve jako dobro vidi i čuje.
Uskoro su izbili Daniela, Gerti i još nekoliko studenata, prije nego je na scenu stupio ranije spomenuti dirigent. Moje žensko dijete cijelo je vrijeme gledalo prema meni slušajući što pričam, pa sam se tiho došaptavao s Gottfriedom.
Tako i nikako drukčije je dakle proteklo moje traženje tamnoputog Mahmouda, pa stoga nema smisla priznavati neku krivnju. Jedino bih možda mogao pripaziti da pričam malo tiše, ali nitko nije perfektan, pa je moguće da nisam ni ja.
Poslije punča i vina krenuli smo na večeru u nedaleki studentski restoran, gdje smo uživali u tajlandskim juhama, a još više u povoljnim cijenama. Usput sam s Mahmoudom sklopio prijateljstvo, budući da me je nečim podsjećao na moga mlađeg brata od prije tridesetak godina, kad je ovaj stigao u Austriju i počeo govoriti.
Mahmoud je pripadnik kurdske manjine iz istočne Sirije, ima osmero braće i sestara, ćaću i mater i dvadesetdevet godina. Završio je u Siriji medicinski fakultet, u Austriji je osamnaest mjeseci i već pomalo radi u bolnici, na odjelu za ortopediju, gdje asistira drugim liječnicima prilikom operacija, izučava zanat i bifla njemačke riječi, da bi na ljeto mogao položiti ispit za nostrifikaciju diplome.
Najveći problem predstavlja mu njemački jezik – njegov maternji govor je kurdski, razumije i perzijski koji je iz iste jezične porodice, u školi i na fakultetu ispite je polagao na arapskom, a jedan dio na engleskom, pa je njemački za njega veliko španjolsko selo.
„Nađi curu pa ćeš brže svladati jezik. I ljepše će ti biti“, savjetovao sam ljubaznom mladiću, nostalgično se sjećajući davno prohujalih godina.
„Nemam vremena za curu“, pomalo stidljivo odgovorio mi je Mahmoud.
Za vrijeme večere pričao nam je da je njegovo rodno mjesto doduše slobodno, no prepuno izbjeglica koji se sklanjaju pred navalom zla i bezumlja, pa je on odlučio pokušati u mirnijem podneblju započeti novi život i olakšati egzistenciju svojoj brojnoj obitelji u nesretnoj zemlji.
Uvečer je na radiju bila žustra diskusija o troškovima obrazovanja – saznao sam da se u završenoga liječnika iz državnog proračuna investira malo manje od pola milijuna eura.
Dobro došao u Europu Mahmoud!
Nakon oštre diskusije uslijedile su još oštrije vijesti – o bodljikavim žicama i granicama, o ljudima iz Mahmoudova kraja, uglavnom bez diplome i sreće, koji će tek iznimno naletjeti na dobre ljude poput Laurinih roditelja, da im netko pomogne i da ih u slobodno vrijeme povede na božićni koncert u Beč.
„Rijetki su Gottfried i Gerti“, promrljao sam sebi u bradu.
Velika većina Europljana, poput mene, prepoznaje tek da je Mahmoud crn, ili stisne novčanik uz tijelo kad sretne dirigenta iz Pakistana, no veseli se ako im netko objasni Rahmanjinova „Zvona“. Ili kad ih u ortopedskoj ordinaciji dočeka izučeni liječnik.
„Sljedeći put ipak neću pitati Danielu je li Mahmoud crn, pa taman tražio sjedalo do kraja koncerta!“ odlučio sam prije spavanja.
Tekst: Blago Vukadin