Išao sam iz kući iz škole s Brankom Banovim kroz Bilanoviće i Dilavere. Zaostali smo iza Zvonke Miškova koji je žurio, a daleko ispred nas, već iza ponora, bili su Ante i Zdravko Rezin, Jozo Ćotin i Ante Baćkušin, dok su curice krenule cestom, budući da je put bio blatnjav, a one nisu htjele isprljati novu obuću.
Branko je cijelo vrijeme pričao o tome kako je zaveo jednu medicinsku sestru u gradu kad ga je Šumanuša odvela na vađenje upaljenog zuba u bolnicu, a ja sam mu zavidio čudeći se da je uspio obrlatiti curu stariju od njega punih deset godina. Zamišljao sam kako ću i ja reći svojoj materi da me boli zub i tako isprobati zavodničke vještine, kad smo stigli na livadu ispod Radića kuća, gdje je jedno malo jare brstilo granje sa žbuna izniklog na desnoj strani puteljka.
Čobanica koju nisam uspio prepoznati nam je naredila:
“Branko i Blago, vas dvojica sad morate odvesti jare u selo, do Suljine kuće, dalje će ono samo znati. Zvonko Miškov je danas bio na redu, ali je on protrčao brzo kraj mene, te ga nisam uspjela zaustaviti. Evo vam štap ako jarčić krene u gredu da ga možete vratiti na put.”
Ne samo da smo poslušali ženu, nego smo se i obradovali neočekivanoj zadaći budući da je mali jarić djelovao simpatično – ličio je malo na Tomislava Mijina, malo na moga brata Marinka – a mi smo bili određeni za njegove čuvare, pa smo se zadovoljno spustili kliskom nizbrdicom prema ponoru i skrenuli ulijevo, u pravcu klanca ispod grede prepoznavši da je cijela livada pretvorena u veliku lokvu, a naš jarčić nikako nije htio skvasiti noge.
Koračali smo polako iza novostečenog, razigranog pratitelja koji se je zaustavljao pored svakog žbuna birajući ukusne listove i grane i tako smo, metar po metar, napredovali prema selu.
Na kamenitom putu između dva suhozida, kad više nismo mogli vidjeti čobanicu a Banova kuća je još bila predaleko, mali jarac se je nenadano ukočio od straha, našto smo nas dvojica pogledali prema zidu s gornje strane i kraj njega spazili omanjeg, očito gladnog vuka koji je samo čekao priliku da se dočepa ukusnog komada jaretine.
Branko je zamahnuo štapom u pravcu divlje životinje, ja sam bacio tri kamena zaredom nastojeći pogoditi vuka u glavu, no promašio sam, ali se je on uplašio naše odlučnosti i cvileći pobjegao u pravcu Ljubuše.
Krenuvši dalje jarčić je zaboravio doživljeni šok, ali čim se je uvukao ispod jednog žbuna opet se je nečeg uplašio, a mi smo pogledom počeli tražiti pobjegloga vuka i umjesto njega ugledali drugoga, puno većega i krvoločnijega, spremnog na skok i odlučnog u namjeri da proguta našeg dragog kozlastog prijatelja. Jasno je da vuku to nismo dozvolili – obadvojica smo sa zida ščepali povelike kamenčurine, ja sam ga pogodio u rebra, a Branko je ciljao u glavu i zviznuo ga točno između ušiju, te je vučina pao na zemlju i nije se više mrdao.
Malo uzbuđeni, malo ponosni na vlastitu umještnost i hrabrost dospjeli smo, nekoliko koraka iza jarčića, do ponora preskočivši vodu koja je izvirala ispod jedne stijene. Sabirući dojmove neobičnog dana ugledali smo nedaleko od nas trećeg vuka.
Ovoga puta bio je to stari, prosijedi vuk, već olinjao, s dugačkim sijedim dlakama, ali ništa manje odlučan i spreman da u prvom pogodnom trenutku oštrim zubima raskomada nama povjerenog jarčića, koji je pak zastao na mjestu halapljivo sišući vime koze nenajavljeno pristigle iz pravca sela, vjerojatno njegove majke.
Uplašeno mladunče panično je grickalo vime zavlačeći glavu u majčin trbuh, kao da se krije od gladnoga vuka koji se je odlučno približavao svome plijenu.
Odjednom je preko zida preskočio Trpin vol Rudonja – pasao je travu na Dolovama pa se je zaputio u našem pravcu čuvši neobične zvukove – i jednim jedinim zaletom nabio vuka na oštre rogove, da bi se odmah, lakše ranjen, vratio na livadu na kojoj ga je čekalo pet krava.
Prolazeći pored ranjenoga vuka htio sam ga dokrajčiti kamenom, no Branko me je spriječio u namjeri napominjući:
“Vidiš da je već gotov. Pa nije on kriv što je vuk! Bio je samo gladan i htio je nešto pojesti. Njegovo je da jede, a naše je da mu ne damo jarčića. Pusti ga sad nek umre u miru.”
Nakon tih riječi pogledao sam ranjenoj životinji u oči i shvatio da je Branko u pravu – sijeda dlaka na krupnoj vučjoj glavi djelovala je otmjeno, bila je na svoj način lijepa, a mirni pogled govorio je da stari vuk nije nimalo ljut na nas i da je svjestan svoje sudbine.
Bez previše otezanja nas dvojica, jarčić i koza zaputili smo se uzbrdicom od ponora prema Banovoj kući. Puteljak je bio teško prohodan i sa svih strana zarastao u trnje, te smo se sagnuti počeli verati preko kliskih stijena. Jarčić i koza su se prvi dočepali široke livade, ja sam izblatavio dlanove jer sam se nekoliko puta spotaknuo, no dospijevši na livadu uspio sam još uhvatiti zahvalni pogled mladunčeta i njegove majke koji su se trkom zaputili prema selu. Nije bilo potrebe pratiti ih dalje, njih dvoje su očito poznavali put do Suljine kuće, pa smo Branko i ja preskočili zid i našli se na travnatoj uzvišici iznad Dolova.
Tamo su Dilaveri predvođeni Đemom puštali bezbrojne šarene zmajeve u vjetar, smijući se i uvijek ponavljajući zanimljivu igru – cijelo nebo bilo je ispunjeno zmajevima svakojakih boja i oblika, napravljenima u kalupima oblikovanim prema izgledu lica svakoga djeteta, tako da smo i na visini od pedesetak metara – toliko je mjerio najduži konopac – s lakoćom prepoznavali koji zmaj pripada kome.
Ante i Zdravko Rezini, Jozo Ćotin i Ante Baćkušin već dugo su se zabavljali na livadi čekajući Branka i mene. Odmah smo se pohvalili kako smo otjerali jednog, ubili drugog i gledali kako je Trpin vol na rogove nabio trećeg vuka, no nitko od njih nam nije ništa povjerovao budući da svjedoka, našeg jarčića, nije bilo u blizini.
Ante Baćkušin mi je čak dobacio odmahujući glavom:
“Ti ubio vuka! Ha, ha, ha.”
Nismo ih htjeli previše uvjeravati u istinost onoga što se maloprije dogodilo, znajući da nam tako i tako neće povjerovati, te smo svi skupa odlučili krenuti dalje i ostavili dilaversku djecu da se igraju na livadi.
Kad smo bili na sigurnom, na gredi iznad Šaraca, Branko je iz džepa traperske jakne izvadio zgužvanu kutiju Opatije i zapalio cigaretu, a goruću šibicu bacio u visoku travu. Odmaknuvši se stotinjak metara ugledali smo da cijela greda iza nas gori, no već je bilo kasno da gasimo vatru. Osim toga iz pravca Vardića kuća nagrnuli su crni oblaci iz kojih je izbio pljusak i spasio selo od požara, te smo pobjegli prema Podinama, gdje je Branko nama petorici dao jednu cigaretu, da zajednički potežemo dimove i kašljucamo.
Uskoro su iz pravca Joskanovića izbili Marinko i Tomislav – njih dvojicu su moja mater i Baćkuša poslale da nađu Antu i mene i da nas zovnu na ručak – te smo se uskoro svi razišli u raznim pravcima.
Poslije ručka upitao sam mamu je li slučajno vidjela maloga jarčića i kozu, a ona me je čudno pogledala, prekrstila se i uzdišući kazala:
“Opet si nešto sanjao, kao i svaki put kad nakon ručka zaspeš na kauču.”
Marinko i Tomislav su se tajanstveno smijuljili, ali oni to često rade, pa sam odlučio ne govoriti ništa više, ni o jarčiću, ni o vukovima, a kamoli o požaru na gredi.
Drugoga dana Branka i mene je ispod Radića kuća opet dočekala ista čobanica i zahvalila nam se na savjesno obavljenom poslu.
Tekst: Blago Vukadin