Judith je bila najljepša studentica slavistike u našoj generaciji, krajem osamdesetih u Grazu, crvenokosa, ljubazna, plavih očiju, sitnih prstiju, anđeoskog glasa i vitkog stasa. Dok bi predavači analizirali daleke stihove Marine Cvetaeve i Vladimira Majakovskoga ja bih sanjao o Judith, udaljenoj svega dvije klupe ispred mene.
No, kako osvojiti curu iz bogate štajerske obitelji ako si Mandoseljan koji poslije predavanja kosi travu i mete stubišta po Grazu?
Osamdesetosme godine na odjelu slavistike organizirali smo božićnu proslavu za studente i profesore, pa sam se uredio u čiste čarape, uglanjcao lakirane cipele, ponavljao danima korake lijevo-desno-lijevo i popodne, nekoliko sati prije početka fešte, otišao frizeru da me uljudi.
Ništa nije upalilo.
Ja sam se znojio s jednom starijom kolegicom, a Judith je cijelu večer provela na parketu plešući s profesorom Flakerom, jednim od najboljih slavista, mojim prvih kritičarem i neumornim plesačem.
Da mi je netko ranije rekao da ću biti ljubomoran na šezdesetogodišnjaka odgovorio bih mu da nije normalan, ali sam te večeri odlučio poći na plesni tečaj i dogodine iznenaditi Judith, manje i skladnije mašući rukama i nogama u ritmu valcera.
Prilika za osvajanje lijepe Judith pružila mi se međutim puno ranije, već u proljeće nadolazeće godine.
Moj mlađi brat i ja radili smo u to vrijeme za maklera Paula, posjednika i posrednika nekoliko zgrada u Grazu, u kojima bi redovito poneki stan bio slobodan, pa smo nas dvojica plaćali neznatnu kiriju seljakajući se s jednoga na drugi kraj grada, metući stubišta, koseći travu, kopajući i zatrpavajući rupe, krečeći hodnike, mijenjajući žarulje, čisteći snijeg i skupljajući lišće. Posla je uvijek bilo, Paul je cijenio našu pouzdanost i plaćao sasvim uredno, nikada nam ne ostajući ništa dužan. Čak nam je posudio svoga džipa kad je crkao fiat, da možemo razvozati novine po selima. Spasio nas je, ali smo cijelu zaradu potrošili na gorivo – dvadesettri litra na sto kilometara je trošio.
Osim ogromnoga džipa parkirao je Paul u garaži i zelenog jaguara, i to ne bilo kakvoga, nego s registarskim tablicama sa samo tri znamenke – G 227. Takve tablice dobivali su isključivo ugledni ljudi u Grazu, političari, visoki službenici, poduzetnici ili nogometni menadžeri, a kad bi Paul na posao krenuo s nekim drugim vozilom, njegova majka, starija i robusna žena dubokoga glasa, koja je nakon rata počela poslovati s nekretninama, vozala bi jaguara do tržnice ili od jedne do druge zgrade.
Jednoga ponedjeljka nazvao me Paul i zamolio da s njegovom majkom odem do neke vile na sjeveru grada pokositi travu, te sam preskočio predavanje i čekao na ulici da baka dođe po mene. Usput smo u prtljažnik natovarili kosilicu, a na zadnje sjedalo položili vile i grablje, te se u luksuznom vozilu zaputili do vile, prolazeći pored sveučilišta.
Na semaforu je Judith skoro pala na guzicu kad me je prepoznala u jaguaru s tablicama G-227. Nikada ranije nisam tako brzo pokosio strmi teren, posjekao sam i nekoliko žbunova, ali to je bilo svejedno, glavno da prije prodaje sve bude više-manje uredno.
Predvečer sam se istuširao, namirisao i zaputio u lokal u kojeg smo nakon predavanja navraćali.
Judith nije bilo tamo. Samo Mathias, koruški Slovenac iz siromašne, radničke obitelji, koji je studij ruskoga upisao da se jeftino provuče do trećega semestra, kad je trebao navršiti dvadesetsedmu godinu, pa da još dobiva dječji doplatak, i nekoliko dežurnih, polupijanih cura kukali su o pravdi i poštenju, te sam im se pridružio i od tuge ispraznio dvije-tri čaše, prije nego se vratim u stan, gdje me je umjesto lijepe Judith čekalo bratovo hrkanje.
Sljedećega dana me je Judith doduše upitala odakle ja u jaguaru, no imao sam osjećaj da nije sasvim razumjela moj odgovor:
„To je auto moga poslovnog partnera, radimo skupa, bavimo se nekretninama.“
Nekoliko dana uvjeravao sam sebe sama da je cura zagrizla udicu i da će kad-tad doći moj trenutak, a za Judith se je isplatilo čekati, te sam se obradovao kad me je nenadano upitala:
„Znaš li možda za neki lijep stan u blizini sveučilišta? Pitaj svoga partnera.“
To je bio dokaz da Judith nije samo lijepa, nego i pametna.
„Sve je ona čula i priprema polako teren za nas dvoje, samo ću čekati da me osvoji“, odlučio sam prebirući po glavi gdje sve Paul ima zgrade i koji stan bi odgovarao Judithinoj boji kosi. Ništa mi te večeri nije palo na pamet, ni Marinko pojma nije imao, samo je napomenuo:
„Ako je tako pametna i lipa, šta ćeš joj ti?“
Odmahnuo sam rukom i onda mi je sinulo kroz glavu.
Nedaleko od sveučilišta već sam dvije godine kod jedne bakice čistio prozore u vili, kosio travu, sijekao grane sa stabala i svađao se sa susjedima koje ona nije podnosila. Baka me je voljela i nikada nije dozvolila da me Marinko mijenja, govoreći:
„Ti si meni najdraži, pouzdan si, lijepo kosiš, ličiš na moga pokojnog muža i dok sam ja živa nitko osim tebe neće u mojoj kući raditi.“
Prostrani stan na gornjem katu velike zgrade, pravljene krajem devetnaestoga stoljeća, bio je slobodan, pa mi je bakica jedne prilike ponudila da tamo uselim:
„Ne moraš ništa plaćati, pokosiš travu i počistiš snijeg, i to je to.“
Lukavo sam odbio ljubaznu ponudu plašeći se da me baka, kad se po noći sjeti svoga muža, ne posjeti u krevetu, rekavši joj da bi i moj mlađi brat sa mnom uselio, našto je gospođa izgovorila sudbonosno i odlučno „Ne“, ali sam se sutradan zaputio do njene vile i upitao je bi li mojoj marljivoj i urednoj kolegici htjela iznajmiti slobodni stan:
„Ako ti kažeš da je uredna, može, zašto ne?“
Otrčao sam do sveučilišta, umio se i počešljao, čekajući na hodniku da završi predavanje i da Judith bane kroz vrata:
„Našao sam ti stan. Otiđi danas i dogovori se“ – pun samopouzdanja i lukavo se smiješeći briljirao sam pred Judith.
„Ti si pravi prijatelj!“ – završila je zahvalno, obećavajućim, blagim pogledom.
Do subote Judith nisam ni vidio, niti čuo. Preseljavala je u novi stan, a ja sam izostavio i košenje trave i pranje prozora, dok smislim taktiku kako joj reći istinu o poslu kojim se bavim i dok Judith ne poklekne. Onda će sve biti jednostavno.
Htijući saznati kako se osjeća u velikom stanu uvečer sam se zaputio do našeg lokala.
Judith opet nije bila tamo. Dočekao me Slovenac Mathias, ljubazan kao nikada ranije, pozvao je rundu tapšući me po ramenu i govoreći:
„Ti si pravi prijatelj. Nikada nismo imali ovakav stan. Cijeli tjedan smo se Judith i ja seljakali iz jedne u drugu sobu, još ne znamo koju ćemo izabrati za spavaću.“
„Ti! Ti i Judith!“ – pitao sam ga pogledom ne uspijevajući ni beknuti. Popio sam pivo i otišao kući, izgovarajući se da me boli glava.
Nije me boljela samo glava, sve me je boljelo, dok sam u tramvaju nastojao pojmiti kako je moguće da žuti, žgoljavi i već proćelavi propali student baš u tom trenutku s lijepom Judith bira spavaću sobu u stanu kojeg sam im ja našao.
Marinku ništa nisam ispričao, zbog njegove sigurnosti.
Tekst: Blago Vukadin