Putovanje na posao bilo je sve nesigurnije, a naši povratci u kombiju sve tiši i tiši, jer nikada nismo znali hoćemo li uspjeti ući u grad…
Školska godina počela je uobičajeno.
Dva sam dana predavala u matičnoj školi u Bjelovaru, a tri putovala u područnu školu Ciglena. Naša bjelovarska škola bila je novoizgrađena, prostrana zgrada od crvene opeke. Imala je veliko dvorište i s jedne strane bila okružena obiteljskim kućama i kukuruzištem, a s druge ogromnom vojnom kasarnom. Podruma nije bilo, jer nitko u vrijeme gradnje nije razmišljao o tome da bi nam jednoga dana kakvo-takvo sklonište moglo dobro doći. Dio nastave odvijao se u staroj školi, u središtu grada, nasuprot tržnice. Tamo je još uvijek bila knjižnica, kabinet za tehnički, moja starinska učionica povijesti. I kuhinja u kojoj su nam pripremali obroke koje bismo svako jutro ukrcavali u stari kombi i vozili na selo.
“Okupljalište” za učiteljice i nas predmetne učitelje koji bismo taj dan imali nastavu u Cigleni bilo je ispred spomenute stare škole, točno u pola osam.
Ja bih obično dojurila među zadnjima, s Helenom, veselom plavokosom i plavookom Čehinjom iz Dežanovca. Naš kombi bio je nepouzdana stara raga iz 70.-ih godina, češće van pogona nego u voznom stanju. Školski šofer, seoski fakin Mate, bio je uvijek dobro raspoložen i pun najnovijih tračeva, pa nam putovanje nikada nije bilo dosadno. Najzabavnije bi bilo kada kombi ne bi htio upaliti, prvo bismo ga složno gurali, a kad ni to ne bi pomoglo ukrcali bismo se u žutu “peglicu” matematičara Željka i sjedeći jedni na drugima umirali od smijeha narednih petnaestak kilometara.
Probajte samo zamisliti koji je to bio prizor za seosku djecu! A i za policiju.
Nakon nekog vremena prestali su nas zaustavljati. Bio je rat i imali su pametnijeg posla od bavljenja šašavim profesorima koji idu na selo učiti djecu.
Od glavne ceste do škole vozili smo još sva kilometra. Usput bi sretali djecu koja su pješačila iz susjednih sela.
Ciglena je neveliko selo na padinama Bilogore, ima nekoliko desetaka kuća, crkvu, trgovinu, gostionicu, vatrogasni dom i lijepu, blijedožutu starinsku zgradu s trijemom okrenutim prema polju, u kojoj je smještena škola.
Pored škole je bunar i kućica u kojoj je stanovao učitelj Tomo, legenda toga kraja. Glumio je sa svojim učenicima u filmu “Vlak u snijegu”, a to nije mala stvar!
Druga seoska legenda bio je stari svećenik koji je volio zaviriti u čašicu i u alkoholiziranom stanju raditi cirkuse po selu, pa su ga zamijenili mladim i zgodnim svećenikom Stankom. Ovaj je, pak, volio provoditi večeri u lokalnoj gostionici gdje bi s domaćim dečkima satima dimio igrajući biljar.
Vozio je Stanko crvenu Mazdu – što je posebno upadalo u oči učiteljici Heleni – i dva puta tjedno dolazio u školu predavati vjeronauk. Naša početna netrpeljivost s vremenom je prerasla u neku vrstu prijateljstva, iako on nikada nije odustao od pozdrava “Hvaljen Isus”, kao ni ja od “Dobro jutro”.
Pozdravi i titule u ono vrijeme bili su posebna priča. Djeca su bila otvorena i draga, ali im nije bilo jasno kako nas po novome oslovljavati, tako da se najčešće moglo čuti:
“Dobar dan, drugarice, gospođice, učiteljice”.
Svako jutro klinci su se okupljali oko našeg prijevoznog sredstva i pomagali nam unijeti stvari. Zajedno bismo raspoređivali užinu, unosili drva, palili vatru u kaminu. Za lijepoga bismo vremena pod odmorom, među kukuruzima i cvijećem, igrali odbojku i graničara.
Uživali su u trenucima sigurnosti i zajedništva, jer situacija je postajala sve neizvjesnija. Po okolnim se selima naveliko pucalo, mnogi su očevi već bili na ratištu, a i mi smo sve češće silazili u hladni podrum. Sirene se na selu nisu čule, ali bi nam iz Bjelovara svako malo javljali da je oglašena neka od opasnosti. Putovanje na posao bilo je sve nesigurnije, a naši povratci u kombiju sve tiši i tiši, jer nikada nismo znali hoćemo li uspjeti ući u grad.
U jednom smo trenu čule da netko trči dvorištem i puca iz pištolja. Telefon je uporno zvonio, moji su panično zvali čuvši na radiju da je počeo napad na kasarnu
Vikendom sam odlazila u Zagreb. Vlak je kretao u 14.10, a presjedalo se u Križevcima na drugu liniju koja je dolazila iz Koprivnice.
Kolikogod sam se u početku čudila što u Bjelovaru nema javnog prijevoza, pa sve moram obavljati pješice, toliko mi je s vremenom postala čudna vožnja po Zagrebu tramvajem. Nedjeljom sam se, nakon ručka, vraćala – uglavnom autobusom jer vlakovi zbog uzbuna često nisu vozili. Grad je bio u mraku, na ulicama ni žive duše. Tu i tamo poneki vojnik. Ponekad bi me zaustavili, pitali kamo ću i treba li me otpratiti do stana.
U školi su bila uvedena dežurstva. Dvije osobe, po dva sata.
Mene je priv put dopala subota, 28.9. od 18-20 sati.
U petak sam odjurila u Zagreb po neke stvari. Moji su me pokušavali odgovoriti od povratka jer se šuškalo da će za vikend biti napadnuta kasarna. Ona, preko puta moje škole.
Nije mi padalo na pamet poslušati ih. Vlak za nazad, koji sam trebala uhvatiti u Sesvetama, pobjegao mi je pred nosom. Srećom, za sat vremena je išao drugi, za Vinkovce. Na dežurstvo sam, uz nekoliko presjedanja, ipak stigla na vrijeme.
Po gradu se pričalo da je toga popodneva stiglo nekoliko stotina vojnika. Oko škole ih je već bilo na desetke.
Zapovjednik Teritorijalne obrane pozvao je kolegicu i mene u jednu malu prostoriju, izvukao dvije puške i pitao znamo li pucati. Zabezeknuto sam ga pogledala i rekla da znam jer smo iz istih pucali u školi, ali da nisam sigurna hoće li mi puška pomoći kad oni iz kasarne zapucaju po nama.
Nakon bezuspješnog nagovaranja na naoružavanje otišle smo u zbornicu nadajući se da će dežurstvo mirno i brzo proći.
Nakon nekih pola sata je krenula pucnjava. Cijela škola bila je osvijetljena.
Uhvatila nas je panika jer se trebalo spustiti u prizemlje. Stepenice su bile okrenute prema kasarni. Puzale smo četveronoške, moleći Boga da nas nešto ne pogodi. Kad smo sišle jedan nam je vojnik počeo mahati i vikati da bježimo jer će uskoro početi napad.
Bježale smo prema kukuruzima s vojnicima koji su stalno ponavljali da su iz Varaždina i da ne znaju kamo idu. Kad smo se konačno dokopale ceste čula sam nekakav šapat:
“Tanja,Tanja, tu sam!”
Nisam mogla vjerovati.
Bila je to Ljiljana. Povukla me za ruku i ugurala u svoj crveni jugo. Vozile smo bez svjetala kroz puste ulice kojima bi povremeno protutnjalo neko vojno vozilo.
Večer je bila relativno mirna, tu i tamo koji pucanj. Bilo mi je svega dosta. Zadnja dva tjedna, otkako su učestale uzbune u svako doba dana, spavala sam na podu u prizemlju. Sada sam samo željela otići gore u svoj krevet.
I noć je bila mirna. A onda je nešto prije sedam ujutro zatulila sirena za opću opasnost.
Počelo je.
Skočila sam iz kreveta i sjurila prema dolje. Zatvorile smo se u malu prostoriju ispod stepenica u koju smo već ranije stavile sve što bi nam moglo zatrebati. Jako sam se bojala, činilo se da su tenkovi ušli u našu ulicu i da pucaju po svakoj kući. U jednom smo trenu čule da netko trči dvorištem i puca iz pištolja. Telefon je uporno zvonio, moji su panično zvali čuvši na radiju da je počeo napad na kasarnu.
Nakon nekog vremena sve se stišalo, pa smo se popele u kuhinju. Ljiljana je dan prije, zlu ne trebalo, skuhala ručak. Sjela sam za stol. I onda je nešto grunulo. Toliko snažno da sam odletjela sa stolca. Ponovo smo odjurile u sklonište. Nekoliko sati kasnije na radiju smo čule da je eksplodiralo streljivo u obližnjoj šumi Bedenik.
Sljedeći dan svi smo morali doći u školu.
Bilo je sunčano i toplo, a grad je izgledao tužno. Posvuda miris paljevine, po ulicama crjepovi, komadi žbuke i cigala. Ljiljana i ja smo išle uobičajenim putem do škole. U jednom me trenu povukla za ruku viknuvši:
“Pazi, sagni se!”
Iznad glave mi je, doslovce, proletio metak. K‘o Mirku i Slavku! Na zvoniku je bio snajperist. Nekoliko su ih uhvatili i ubili toga dana.
Sjednica je bila kratka. Odlučeno je da ćemo otići u susjedno selo Hrgovljane pomoći ljudima u raščišćavanju ruševina. Prije toga je nas nekoliko odšetalo do kasarne. Pustili su nas u dvorište.
Tada sam prvi puta vidjela prizor na koji bih, gledajući ratne filmove, uvijek zatvarala oči – razbacana mrtva tijela. Ni u Hrgovljanima prizor nije bio ljepši. Puno je kuća bilo oštećeno. Pozvala nas je jedna starica. Živjela je skromno, sama. Krov joj je bio potpuno razrušen. Popele smo se uskim ljestvama na tavan. Posvuda su ležali komadi crijepa. Još uvijek čuvam jednu uspomenu – komad cigle na kojem je zvijezda petokraka. Otkuda je doletio, ne znam. Kao što ni ne znam kome je pripadao komad uniforme i pramen svijetlosmeđe kose koji su doletjeli na staričin tavan nakon eksplozije u Bedeniku.
Nakon napada na grad život se polako počeo vraćati u normalu. Uzbune više nisu bile svakodnevne. Sve sam češće razmišljala o ranije spomenutom preseljenju. Ljiljanino se psihičko stanje pogoršavalo. Krajem listopada pronašla sam novi stan. Nisam joj ništa govorila.
Stan, točnije sobičak, nalazio se u staroj sivoj obiteljskoj dvokatnici uz autobusni kolodvor. Vlasnici kuće bili su stariji ljudin nepovjerljiv, nimalo simpatičan bračni par, a soba se nalazila na katu do kojeg su vodile strme vanjske stepenice. Imala je pogled na prugu i dvorište. Ali, ne samo naše…
Na katu su bile još tri sobe, kupaonica sa starinskom kadom i nešto mlađom WC školjkom, te hodnik u kojem je bio zajednički plinski štednjak i hladnjak.
Na katu su stanovali i radnici INE koji su radili na bušotinama u okolici. Soba je bila malena – krevet, pisaći stol, viseća polica za knjige i ormar bili su sve što je u nju stalo.
Sobu sam unajmila od 1. studenoga, platila stanarinu, ostavila stvari i za vikend otišla u Zagreb. Vratila sam se u nedjelju predvečer. Pokucala sam gazdama na vrata, pozdravila ih i uzela ključ dok su me ispitivački analizirali. Popela sam se u sobu i krenula otključavati vrata. Bila su otključana. Gurnula sam ih i u sobi ugledala nepoznatog muškarca.
Ne znam jesam li bila više ljuta ili uplašena.
Ljubazno mi se nasmiješio i pozdravio, prije nego se redstavio. Prezime mi je zvučalo poznato. Pitao me zašto sam došla u Bjelovar i unajmila baš ovu sobu. Rekla sam mu što sam imala, pozdravio me i izašao.
„Tko je i za kog vraga radi?“ – nisam se baš osjećala sigurnom, tim više što na cijelome katu nije bilo nikoga osim mene.
U utorak sam imala nastavu u Cigleni.
Učitelj Tomo me pozvao na stranu:
“Znaš, onaj čovjek što je u nedjelju bio u tvojoj sobi je moj sin. Radi za policiju. Provjeravali su te čak i u Zagrebu. I mene je pitao što znam o tebi Soba ti nije baš na zgodnom mjestu. Imaš pogled na skladište naše vojske. Ne brini, nećeš imati problema. Ako ih bude, samo mi reci.”
I nije ih više bilo. Pratili su me doduše još neko vrijeme po gradu. Kada bih odnekud došla u dvorištu su stajala dvojica-trojica u civilu. Nikad mi se nisu obratili. S vremenom me to počelo zabavljati, bila sam najčuvanija osoba u Bjelovaru.
Dani su sporo prolazili. Ujutro bih odlazila u školu, vraćala se oko 13, 30, pisala pripreme, pogledavala kroz prozor prateći što naša vojska ukrcava i iskrcava. Ponekad bih buljila u rupu ispod radijatora iz koje je dopiralo grickanje miševa.
A njih sam se bojala više od pucnjave!
U stanu bi se povremeno pojavljivali moji sustanari, radnici INE. Pajo je bio odnekud iz sjeverne Bosne, a Marko iz Ivanić Grada.
Prvi susret nije protekao sjajno. Pajo me odmjerio i pljucnuvši prokomentirao:
“Ženska glavo, šta u onom tvom Zagrebu nema ni jedne škole, pa si morala doći vamo usred rata!”.
S vremenom smo se sprijateljili.
Na uzbune više nismo reagirali. Nije nam se dalo spuštati u hladan podrum.
Ionako se ništa nije događalo. Sve do jedne večeri.
Bilo je već kasno, oglasila se sirena za zračnu opasnost. Ugasila sam svjetlo, navukla zavjese i legla u krevet. Meci su fijukali na sve strane, i po našem i po vojnom dvorištu. Skočila sam iz kreveta i sakrila se ispod stola. Nisam više mogla do skloništa, bilo je preopasno izlaziti van. Nakon nekog vremena pucnjava je utihnula.
Čula sam da se netko penje stepenicama i lupa po prozoru.
“Tanja, Tanja, da si odmah sišla u podrum!”
Bio je to Pajo. Vraćao se iz grada i uletio na vrijeme u sklonište. Kad su se svi skupili primijetili su da mene nema. Uzela sam jaknu i deku i krenula prema vratima. Opet je počela pucnjava. Nije bilo šanse da se spustimo.
“Znaš što, ‘ajmo se mi sakriti u moju sobu, tamo se manje puca. Gledat ćemo neki smiješan film i čekat da prođe” – tješio me.
Film je bio glup, ali nam je odvratio pažnju od onoga što se vani događalo. Nakon nekoliko sati oglašen je prestanak uzbune. Gazda je došao gore vidjeti što je s nama. Te noći nisam mogla dugo zaspati.
Ujutro sam u ogledalu primijetila prve sijede vlasi. Pajo se otada stalno brinuo o meni. A još više o mojoj prijateljici Heleni, koja je sve češće navraćala i zaljubljeno ga pogledavala. A i on nju.
S Helenom je uvijek bilo zabavno. Pogledale bi se i prasnule u smijeh, bez ikakva povoda.
Znale smo se vraćati iz Ciglene pod uzbunom, šetkajući se s noge na nogu. Sve do šestoga prosinca, kada nas je zaustavio jedan vojni policajac.
“Što vas dvije radite na cesti, je l’ niste čule sirenu?”.
“Jesmo, ali nigdje se ne puca pa nam se ne žuri!” – odgovorile smo cerekajući se.
Njemu nije bilo do smijeha, prekorio nas je k‘o balavice:
“Kako se ne puca. Puca se na sve strane. Cijelo jutro gađaju Dubrovnik. Nije bez veze oglašena sirena, ajde brzo u podrum!”
Toga dana uzbuna je dugo trajala. Drhtureći od zime, gladne, u podrumu slušale smo strašne vijesti koje su dopirale iz staroga, krčećeg tranzistora.
Bjelovar je toga dana ipak ostao pošteđen.
Blago Vukadin