Većina nas uživa u jelu, netko više, netko manje, te se na nekima – kao na mom starijem bratu – odmah prepozna da u njihovom društvu nije dobro čekati dok se jelo ohladi. Mene je život naučio da zgrabim svoj dio na svoj tanjur, jer sam nerijetko u djetinjstvu ostao gladan zahvaljujući bratskoj ljubavi i zajedničkoj tepsiji. Da smo imali više tanjura možda ni ja ne bih bio ovako sportski građen, ali to je samo hipoteza.
No, meni je još bilo dobro u odnosu na neke naše rođake, a razmišljajući o jelu i njegovoj diobi, na pamet mi prvi padne Milan Matić-Papušića, jedan od srednjih sinova naše tetke Ive i njenoga muža Mije iz Borčana.
Iva i Mijo imali su devetero djece – Mara, Ante, Mila, Ankica, Ivan, Milan, Slobodan, Mirko i Željo zove se velika trupa. Treba toliko glava nabrojati, a kamoli nahraniti!
Sva Papušića djeca, unatoč njihovu broju, dobro izgledaju, a tu se posebno ističu Ivan, Slobodan i Mirko, petero sljedećih je više-manje prosječno građeno, dok je Milan sazidan isključivo od kostiju i kože – on njega se ne bi dala napraviti nikakva, a kamoli masna juha.
Jasno je da pokojni tetka i tetak nisu nimalo krivi zbog toga – oni su cijeli život radili i donosili hranu na stol, pa „ko je jamio, jamio je“, te možete zamislite moju muku kad pred spavanje počnem kombinirati tražeći odgovor na pitanje zašto je od sve Papušića djece samo Milan mršav i koščat.
Nekidan je moj sin Christian bio na proslavi u Grazu. Marinkova Anna postala je učiteljica i pozvala nas sve na večeru, kamo sam odvezao svoje zastupnike Christiana i Frana, a ja se gladan vratio kući jer me je čekao posao.
Dečki su dva dana boravili kod rodbine, Marija ih je hranila i pojila, spremila ih vlakom kući, a ja sam dva dana odahnuo radeći samo na poslu.
„Kako vam je bilo u Grazu?“ – pitao sam dečke jučer.
„Super. Samo sam na večeri u restoranu ostao gladan“ – izjadao mi se moj nasljednik vegetarijanac.
U tom trenutku mi je sinulo– i kod Milana je bilo nešto slično.
Kako se nisam ranije sjetio?
Prije puno, puno godina vladao u Duvnu lijepi običaj da se rodbina posjećuje barem dvaput godišnje – kad bude misa na „greblju“. Ljetne termine sam potisnuo u zarasle predjele mozga, no zimskih, božićnih se itekako sjećam.
U Kongoru smo išli na Stipanjdan, nama su gosti dolazili dan kasnije, za Ivanjdan, potom je slijedilo nekoliko dana odmora za noge i želudac, da bismo se na Novu godinu zaputili u Borčane, a na Mladence u Lipu. Izgovora nije bilo niti ga je smjelo biti – minimalno jedan član obitelji morao bi obići svu rodbinu i kumove, s time da se je uvijek znalo kod koga će se ručati, a gdje se ide na kavu i iglenu.
Mi smo u Borčanima išli na ručak kod tetke Ive, a oni su kod nas objedovali za Ivanjdan.
Jelo je bilo klasično duvanjsko – prvo sarma, pa pita i na kraju pečenje.
Jedne zime, za Ivanjdan – Mara i Mila su već bile udane, Ankica je učila u Osijeku, Ante je pjevao gangu po Tubolji, Ivana je bolio zub, tetak je bio umoran, tetka zaposlena pranjem kuće prije nego dođe Nova godina i gosti stignu kod njih, u čemu su joj pomagala mlađa djeca – pala je odluka da će u goste u Mandino Selo krenuti Milan, tada otprilike dvanaestogodišnjak.
Dijete je preko polja stiglo pješice, smrzlo se hodajući i moleći na groblju, da bi u pola jedan banulo u našu kuću. Mama ga je pohvalila da je „dobro narest‘o, samo da se malo udeblja“, pričekali smo da dođe materina rodbina iz Lipe, ćaćin daidžić Doktur iz Srđana i potom za malim, razvučenim stolom počeli jesti.
Marija je bila glavna kuharica, mama joj je asistirala, a ja sam dijelio tanjure, dok su Vinko i Marinko napeto iščekivali pitu i pečenje, a Milan počeo sa sarmom.
Naša jedina sestra htjela je baš na Ivanjdan uvesti novu modu, te je umjesto jedne, zajedničke, svakome od nas pripremila posebnu, svježe opranu krpu za brisanje usta i ruku.
Milan je slasno pokusao sarmu i uznojio se po nosu, pa mu je Marija ranije nego je bilo predviđeno po protokolu dodala krpu da se obriše.
Pitu smo uglavnom spucali daidža Jozo i ja, pečenje Marinko i Vinko, Doktur je puno pušio i malo jeo, ćaće nije bilo kod kuće jer je te godine slomio nogu na baušteli, a mater i Marija su hvaleći sarmu nudile Milanu pečenje, no on je cijelo vrijeme odbijao, govoreći da ne može više. Nikakvo nagovoranje nije uspjelo u njemu razbuditi želju za pečenjem i pitom, jedino je meni Milanov pogled pun nekakve čežnje djelovao sumnjivo.
Pet dana kasnije sam ja kao predstavnik Vukadina krenuo preko polja u Borčane na misu i ručak. Gladan kao vuk kad se s Ljubuše spusti na polje, banuo sam u kuću tetke Ive gdje me je već čekao postavljen stol i mjesto na kauču.
Tetka je servirala sarmu, Ivan je pazio da pita ne zagori, za pečenje se je brinuo Slobodan, a Milan je držao svježe opeglane krpe u rukama – Marijina moda brzo se proširila preko planine Liba, sve do tetkine kuće.
Nakon sarme, znojan po nosu i čelu, uzeo sam gornju krpu iz Milanovih ruku, obrisao se i nastavio dalje s pitom.
Milan se zabezeknuo, ali ni riječi nije izustio, čak ni kad sam nakon nekoliko velikih zalogaja pite dohvatio drugu krpu, obrisao ruke i usta i prebacio se na pečenje.
„Je ti dobar ručak, tetka!“ – pohvalio sam stopanjicu, ne mogavši prestati sa žvakanjem.
„Milane sine“ – upitala je Iva – „Jesi li i ti vako dobro jio kod Ane u Mandinu Selu, ko Blago kod nas?“
„Dobro sam počeo, pojio sam dvi velike sarme, ali mi je Marija brzo dala krpu da se obrišem i onda sam pristo. Ti si mi rekla da se u gostima obrišem pošlje ručka, pa me je bilo stid tražit još, jer sam mislio da je gotovo. A pečenje i pita su tako lipo mirisale! Kad sam se vratio u Borčane najio sam se kruva i kajmaka“ – povjerilo je dijete svojoj materi zašto je u gostima ostalo gladno.
Iduće godine je na Ivanjdan u Mandino Selo stigao Mirko tetkin kao delegat Papušića obitelji, te iako nije bilo opasnosti da „slatkorano“ dijete ostane gladno mama je za svaki slučaj čuvala krpe u ladicama sve do kraja ručka.
A što je postalo od gladnog Milana?
Oženio se je prije dvadesetak godina, ima lijepu ženu i poslušnu djecu i žive u Splitu.
Njegova Jasna se ponekad začudi kad Milan nakon juhe polako razvije salvetu, ceremonijalno obriše usta i ruke i nastavi jesti, ali ga ne pita zašto to radi jer bi voljela da se barem malo udeblja, no to je sasvim druga priča.
Ovdje sam htio tek reći da se šokovi iz djetinjstva odražavaju ne samo na psihu, nego i na i figuru.
Tekst: Blago Vukadin