Beethovenova ulica, tiha i snijegom pokrivena aleja okružena gradskim zidinama, položena je na putu od kafića u kojem gledam utakmice do naše zgrade.
Nakon što ljudi obave kupovine, pojedu večere i zabulje se u šarene ekrane, nitko osim bijesnih pudlica, starih bakica i mladića poput mene ne šeta njome. Uživam ovih mjeseci u oštrom zvuku đonova u snijegu, a kad dođu ljeta i proljeća šetam zatvorenih očiju sredinom ulice, stazom uređenom za slijepce, s grubim izbočinama pod nogama – neobičan osjećaj na kojeg sam se navikao i zbog kojeg me neki susjedi vjerojatno smatraju barem neobičnim, ako ne i malo otkačenim.
Njihov problem.
Kad bi znali kakva je to avantura možda bi se i sami usudili sklopiti očne kapke i krenuti na put?
Prošloga četvrtka bio je nogometni dan, Salzburg protiv Dortmunda. Takvu utakmicu gledati sam u stanu veliki je grijeh, a ne volim svjesno griješiti te sam morao otići u kafić da u društvu analiziramo akcije, zabijamo golove, slavimo i ljutimo se.
Franzovo mjesto već je mjesec dana prazno.
Pokopali smo ga prije dva tjedna u njegovu rodnom selu tridesetak kilometara udaljenom od grada, u brdima punim snijega, na vjetru izloženom groblju pored malene crkvice s velikim tornjem, u istom grobu u kojem je prije dvije godine sahranjena Franzova majka.
Bilo je hladno, iznimno hladno i za dugu zimu pa neki ljudi ni u crkvi nisu skinuli ni kape, a kamoli rukavice.
Zemlja je bila smrznuta.
Grobarima je sigurno laknulo kad su čuli da će Franz biti sahranjen u urni. Nisu morali puno kopati.
„Nije ni za života zauzimao puno mjesta za sebe, pa zašto bi se mijenjao kad umre“ – pomislio sam promatrajući malu rupu u zemlji i misleći na svoju Tanju koju smo prije skoro godinu dana sahranili.
Vrijeme prolazi, snjegovi se vraćaju, mi odlazimo.
„Jučer sam brojao prijatelje. Uskoro ću ih imati više na nebu nego na zemlji! Ili ću ja prije drugih doći na red?“ – šapnuo sam čovjeku do mene dok smo čekali u redu da bacimo grumen zemlje i prekrstimo se za dušu našeg pokojnog prijatelja i po svećenikovoj preporuci za dušu onoga između nas koji će se prvi pridružiti Franzu.
Franz je stanovao u Beethovenovoj ulici, najčešće sam, ponekada sa sinom koji radi u Beču. Mladić nekoliko puta mjesečno posjećivao bi oca, a tih dana Franz bi procvao – pravio bi steak kojeg je obožavao, kupio vino i uvečer ne bi izlazio u grad, što je inače, otkad je penzioniran, običavao.
„Uživanje je gledati ga kako slatko jede“ – rekao mi jednom kad smo se raspričali o djeci.
Inače nismo puno razgovorali, samo smo se čudili odraslim ljudima koji se svađaju oko politike, nacije, vjere ili načina ishrane.
Mi bismo se prepirali isključivo oko nogometa, ignorirajući nebitne stvari.
Nakon utakmice krenuo sam kući, preko Beethovenove ulice, stazom za slijepce, zatvorenih kapaka.
Čuo sam korake i otvorio oči, samo malo, da se ne sudarim s prolaznikom.
Čovjek malo niži i mršaviji od mene, uredno obučen, poguren u leđima i zadubljen u svoje misli vraćao se kući – ljudi u to doba dana nikamo ne žure, a kući koračaju još sporije nego prema drugim ciljevima kojih u jedanaest uvečer ionako nema previše. Osim za provalnike i ljubavnike, ali mi je suputnik djelovao ozbiljno.
Sličio je na Franza.
Dok sam otvarao oči čak mi se učinilo da moj pokojni prijatelj korača gradom, te sam ga instiktivno htio pozdraviti prije nego sam prepoznao zabunu.
Udaljivši se i ponovno zatvorivši očne kapke nagonski sam progovorio, netko bi rekao počeo pričati sam sa sobom, ali sam morao izustiti u grlu zastalu rečenicu:
„Bila je dobra utakmica. Salzburg ide dalje.“
Blago Vukadin