Kratko nakon osamostaljivanja baltičkih zemalja, početkom devedesetih godina, poslovno sam puno dana i tjedana provodio u Latviji, gdje je moja firma radila u različitim projektima s latvijskim olimpijskim komitetom, te sam u jednoj staroj, robusnoj ladi (ili je ipak bio moskvić?) skupa s kolegom Herbertom i s našim domaćinom iz Rige obilazio skoro sva sela i gradove u toj ravnoj zemlji. Latvija me je, iako cijela leži na manje od sto metara nadmorske visine, zbog svoje oštre klime, loših cesta i pitomog ruskog jezika kojega svi Latvijci govore bez naglaska, podsjećala na moje Duvno, pa se tamo nikada nisam osjećao strancem.
Danju nas je Karlis, tako je se zvao spomenuti, mirni i staloženi Latvijac, vozao od jednog do drugog mjesta, pokazivao nam prodajne točke tamošnje lutrije, poštanske urede i filijale banaka, mi smo zapisivali razne podatke, slikali zgrade i ljude, pili ustajale kave i pokoju čašicu tamošnje šljive, a uvečer smo se, umorni od puta i prepuni mirisnih i šarenih utisaka, kako u glavama tako i u želucima, smjestili u podrumu ispod zgrade u kojoj je se nalazilo glavno sjedište našega partnera.
U tom podrumu ispod olimpijskog komiteta nalazio je se tada jedini lokal u Rigi u kojem su i hrana i posluga odgovarale našem izgladnjelom stanju i našim skromnim očekivanjama u dalekom svijetu, a zvao je se „Jockey Club“, nekakva mješavina između restorana, kafića i zabavnog kluba. Kakve veze je naša najdraža adresa u gradu na rijeci Daugavi imala s jahanjem pojma nemam niti mi je još uvijek jasno, ali sam člansku karticu kluba s neobičnim imenom sačuvao u ladici u kojoj čuvam razne, stare i poderane posjetnice, te sam jučer, prilikom godišnjeg sklanjanja sitnih stvari i bacanja viškova, naletio na nju i sjetio se jedne zgode.
Te srijede u Rigi je bilo kišovito. Herbert i ja smo se dobro izdrndali po rupavim cestama u ladi slabe amortizacije, pa smo se odmah po povratku u latvijski glavni grad, još prije odlaska u naš nedaleki stan, zaputili u Jockey Club da uhvatimo kakvo dobro mjesto, poziciju s koje smo za vrijeme večere mogli gledati na pomanju pozornicu gdje su pak tihe latvijske ljepotice, uz bučnu englesku muziku, izvodile nježne plesove nadajući se da će ih netko pozvati za svoj stol i platiti barem jednu čašu šampanjca, te da će tako zaraditi proviziju od koje su živjele.
Nisam, niti sam ranije bio, baš neki veliki moralist, ni Herbert nije puno bolji od mene, ali smo jako rijetko djevojkama pričinjavali takvo zadovoljstvo, ne zbog toga što to ne bismo htjeli ili željeli, nego iz praktičnog razloga, budući da naš ograničeni proračun tako krupne izdatke ne bi dugo podnosio. Svaka mala pjenušava čaša koštala je više nego obilna večera, ženskadija je cijelo vrijeme bila jako žedna i nijedna od njih nije pila niti colu, niti pivo, niti gemišt, samo šampanjac. A Herbert i ja smo oduvijek preferirali pivo, i zbog okusa i zbog cijene.
U lokalu je te večeri bila standardna postava, nekoliko poslovnih ljudi iz Švedske, par pijanih i bučnih Nijemaca za čijim stolom su djevojke najviše zarađivale, pokoji Rus koji bi se pravdao pred Latvijcima da ni on nije volio komuniste, i nas dvojica. Svi ostali stolovi bili su kompletno zauzeti, jedino su kod nas još dva mjesta bila slobodna.
Kad smo baš večeravali prišla nam je plavokosa šefica lokala i uradila ono što nikako od nje nismo očekivali. Obično bi ona, kad bi za nekim stolom sjedila dva muškarca bez pratnje, gledala i procjenjivala koja djevojka bi im se mogla svidjeti, te je neupadljive ljepotice kradomice pogledom slala do stola da provjere jesu li gosti raspoloženi za žensko društvo.
Ali ona je osobno došla do nas, već nas je imenom poznavala, i upitala, skoro nas moleći, jesu li druge dvije stolice slobodne, “Za dvojicu ljubaznih Portugalaca”, napomenula je radosno.
Ja sam sjedio okrenut leđima prema tim južnjacima i nisam se baš obradovao zbog njenog pitanja, te sam se gadno iznenadio kad je Herbert velikih, raširenih očiju, kao kakvo malo dijete koje je za Božić dobilo najskuplju, najdražu i najbolju igračku uzbuđeno odgovarao i istovremeno se ustao, da tim muškarcima napravi mjesto i gestom im pokaže kako su dobrodošli za naš stol:
„Kako ne, vrlo rado. Pričekajte samo da svoje tanjure sklonimo na stranu!“
Ja sam zapanjeno buljio u njega, ništa mi nije bilo jasno, a tek kad sam vidio da do našeg stola dolazi neki stari crnac u tamnom odijelu, crn kao latvijska noć sredinom prosinca, i od njega malo mlađi čovjek u trapericama i gornjem dijelu svijetle trenerke, upitao sam se poznajem li ja uopće svoga kolegu s kojim sam puno večera pojeo i puno viceva ispričao.
Ali kad je Herbert progovorio sljedeću rečenicu i ja sam odjednom postao ljubazan i obradovao se muškim gostima za našim stolom u lokalu, u kojem je, kao što već napomenuh, bezbroj lijepih žena čekalo da im samo namignemo pa da nam se pridruže:
„Izvolite gospodine Eusebio! I Vi mladi gospodine izvolite, sjedite. Ja sam Herbert, iz Austrije, iz Beča.“
Uistinu, stari gospodin crne boje kože, crne kose i u crnom odijelu bio je bivši poznati napadač Benfice in Lisabona i portugalske reprezentacije. U to vrijeme radio je nešto u tamošnjem nogometnom savezu, a u Rigu je doletio s portugalskom ekipom gdje su tog dana igrali kvalifikacije za neko prvenstvo i nadmoćno pobijedili protivnike, pa su svi došli u naš omiljeni lokal na proslavu. Eusebio i trener su, kao što navedoh, dobili mjesto za našim stolom, mladi nogometaši su tako i tako bili sportski tipovi pa su se poredali oko šanka i nisu dugo ostali sami. A latvijske ljepotice te večeri, zahvaljujući Figu i ekipi, nisu ostale ni žedne ni ožalošćene.
I za mene je Eusebio bio poznato ime, ali je prestao igrati još prije nego sam ja progovorio, pa se, unatoč radosti i časti da mogu sjediti s jednim stvarno velikim nogometašem, nisam ni blizu kao moj prijatelj Herbert radovao tom neočekivanom susretu. On je cijelu večer glasno pričao o Ernstu Happelu, o novom stadionu u Beču, o vremenima u kojima je Austrija sve protivnike, sve osim Portugala i Eusebija, s lakoćom pobjeđivala, ja bih tu i tamo pohvalio Dražena Jerkovića kojeg je Eusebio, kako reče, osobno poznavao, a portugalski trener je cijelo vrijeme pogledavao na sat i znojio se kako da igrače odvoji od nametljivog ženskog društva i pošalje u krevet prije nego naprave kakvu glupost.
Od te večere je prošlo već dvadeset godina, Herbert je već u penziji, ja sam i dalje mlad i nadobudan, redovito telefoniramo, a barem jednom mjesečno odemo na kavu ili na večeru. Ako je njegova žena u našem društvu onda pričamo samo o večeri s Eusebijem, ne raspredajući dugo o detaljima niti o tomu u kakvom lokalu smo ga sreli, a ako se sastanemo bez pratnje, onda se neplanski sjetimo i pokoje plavuše, i poneke pjesme, i rijetkog šampanjca.
Uvečer sam svoju člansku karticu tog latvijskog restorana i lokala opet pospremio u ladicu, gdje će ona ostati nedirnuta do sljedeće godine, sve dok mi jednom ujesen opet ne bude dosadno i dok ne počnem prevrtati po ladicama. Možda se tom prilikom opet sjetim Eusebija, možda samo palačinki s mljevenim mesom koje sam tamo redovito naručivao, možda pak i kakve duge kose i žednog grla iz kojeg je dolazio neodoljivi, umiljati glas:
„Mjenja zavut Ljidija, a tebja? Kak tebja zavut?“
Budući da redovito sanjam, uglavnom lijepe stvari ili kakve neobične avanture, posebno ako sam umoran kao što sam bio jučer, noćas sam daleko otputovao. Sanjao sam jednog poznatog svjetskog nogometaša, crnca. Ali u snu me nije posjetio Eusebio, nego još bolji, i još poznatiji loptaš, istoga govora kao i on, ali druge boje dresa – brazilski i svjetski as Pele.
Sanjao sam naime da se nalazim u nekom lokalu, nešto slično Jockey Clubu iz Rige, ali u snu nisam bio na večeri, nego na doručku. Kad sam ušao u prostoriju svi stolovi su bili zauzeti, pa sam se obratio jednoj vitkoj, radišnoj i komunikativnoj plavuši, koja mi je pokazala da sjednem za stol kod nekog crnca. Sjeo sam nasuprot njemu. Na početku mi je bilo krivo što nisam otišao dalje, do drugoga stola za kojim je sjedio jedan stariji par, jer je on jako nespretno i previše halapljivo na kriške bijeloga kruha nanosio debele slojeve maslaca i marmelade, pa sam čak okrenuo glavu da ga ne gledam dok bučno žvače. Dovoljno mi je bilo da čujem njegovo mljackanje.
Kad je plavuša prolazila pored našeg stola učinilo mi se da mi namiguje, pa sam se okrenuo za njom i primjetio da se nije obraćala meni, nego crncu koji je sjedio pored mene. Tek tada sam se zagledao u njega i prepoznao mladog Pelea, igrača iz šezdesetih godina o kojem sam od svakoga tko voli taj sport čuo samo riječi divljenja.
Odjednom mi njegovo mljackanje nije više smetalo, sjetio sam se svoga brata Marinka koji puno glasnije i neukusnije žvače, pa sam ljubazno pozdravio čovjeka, a on mi je u pauzama između zalogaja kruha i gutljaja mlijeka pričao o svojim golovima za Santos i za Brazil. Ja sam mu spomenuo Branka Zebeca, a on je potvrdno kimao glavom i govorio:
„Very good player, very good.“
Tek kad je Pele pojeo svu marmeladu, ni maslaca nije nimalo ostavio, i kad se je zaputio na trening ponovo sam pogledao za plavušom. Ni nje više nije bilo u blizini, pa sam se nerado probudio.
Nakon buđenja odlučio sam da dugo vremena neću više prevrtati po ladicama.
Tekst: Blago Vukadin