Sam naslov ove priče zvuči toliko nevjerojatno da većina onih koji poznaju Ćokanovu djecu teško mogu povjerovati u njenu istinitost. Ali ipak se je dogodilo čudo – Marinko, koji rado vara svakoga koga stigne i slatko se smije na tuđi račun prije dva dana uspio je i svoga pametnog brata, dakle Blagu, istinski namagarčiti.
Marinko je ovu zgodu već ispričao i Ivanu, i Tomislavu, i Baćkuši, i dainici Miri, te sada uživa nadodajući kojekakve detalje, a ja sam je čula u izvornoj verziji jer sam baš razmišljala o čemu bih mogla pisati i skratiti dosadu dok ne dođu sunčani, dulji dani, te odlučila raspitati se u Kavurkine zerde – ona se više ne vidi iznad zemlje, ali njeno korijenje je itekako živo – što ima novoga u selu i u dalekom svijetu gdje žive naši Mandoseljani.
Reče mi zerda:
„Ženi se Blago Ćokanov. Ivica Antin mu je nabavio sve papire i teftere i poslao mu ih pismom u Austriju.“
„Lipo je to čut“ – odgovorila sam svojoj najboljoj prijateljici i nazvala telefonom, kojeg je ljetos Ivanova Mihaela razbila i takvoga ostavila pored moga debla, Blaginu sestru Mariju, da provjerim je li istina to što se po selu priča.
Marija mi je potvrdila da zerda ne izmišlja ništa, da će vjenčanje vjerojatno biti trećega siječnja sljedeće kalendarske godine, budući da su Tanja i Blago odlučili vjenčati se prije nego dobiju unuke, da djeci budu dobar primjer i da im mogu prodikovati o moralu Još se je pohvalila da će njen Willi biti vjenčani kum i onda mi spustila slušalicu jer je na drugoj strani žice čekao Marinko i neprestano zvonio.
Pošto termin vjenčanja ne više sasvim mladoga para još nije fiksiran – matičari se izvlače svim mogućim razlozima jer nitko od njih ne bi rado radio za vrijeme božićnih i novogodišnjih blagdana – Blago je o predstojećem događaju informirao samo kuma Willija, da vidi može li, hoće li i dali mu se nakon jednog propalog šogorova braka preuzeti suodgvornost za drugi, dok je ostale članove Ćokanova i Šoljušina potomstva planirao pozvati na veselje kad i dan, i sat, i matični ured budu određeni.
Marinko međutim ne bi bio Marinko kad ne bi odmah smislio nešto, a budući da je on udovac i da mu je kongorski fratar još prije nekoliko mjeseci preporučio da se opet oženi – o točnom tijeku razgovora ne bih ništa navela, osim da je župnik isti završio konstatacijom “Nisam ja bolan na to mislio“ – odlučio je nazvati brata i pokvariti mu večer.
Blago je baš sjedio s Tanjom u kuhinji – raspravljali su o tomu hoće li muškoj djeci kupiti odijela ili je dovoljna bijela košulja s kravatom – kad je glasno zazvonio telefon, nakon čega je uslijedio razgovor kojega doslovno prenosim:
„Halo brate, šta ima?“ javio se je Blago kad je prepoznao Marinkovo ime na displeju.
„Ništa posebno. Samo sam ti htio reć da se ženim.“
„Zar i ti. Baš lipo. Kad će bit svatovi?“
„Šta znači to Zar i ti? Trećeg prvog se ženim, odma iza Nove godine. Zapiši termin.“
„Čekaj malo, pa ja se ženim trećeg prvog. Ne moreš tako. Odgađaj za tjedan dana kasnije.“
„Nije moguće! Zar se i ti ženiš? Ništa nisam znao!“
„Nisam nikoga zvao dok ne znamo tačan termin. Ali devedesetvevet posto će naše vjenčanje bit trećeg prvog. Nemoj sad i ti istoga dan, mlađi si, red je da pričekaš.“
„Ja sam se i prvi put prije tebe oženio, baš me briga.“
„Čovječe, budi razuman. Tanja ima ferije, doći će iz Zagreba, ti moreš i kasnije. Daj mi svoju ženu da se nas dvoje dogovorimo.“
„Nema je tu, sam sam sa dicom.“
„Jebiga sad“ – izletila je Blagi psovka, a Tanja ga je zabrinuto promatrala, pitajući ga raširenim očima o čemu se radi.
„I Marinko se ženi, istoga dana kad i nas dvoje. To je nemoguće, to ne može tako!“ – odgovorio je Blago zabrinutoj Tanji koja je duboko uzdahnula i počela nešto smišljati, nakon čega se je Marinko prizvao pameti i prije nego što razljuti brata počeo se glasno smijati.
„Jesam te privario. Ha, ha, ha, ha! Jesam te privario ko nikad ranije!“
„Nisi me nimalo privario, odmah sam mislio da nešto muljaš“, odgovorio mu je Blago olakšan sa sto kila, ne htijući samome sebi priznati da ga je mlađi brat gadno nasamario.
Tek kad mu je Tanja rekla da je izgledao jako blijedo, promijenjeno i šokirano uspio je Blago samome sebi kazati u bradu, da ga nitko ne čuje:
„Vako me još niko nije privario. Lud je, ali nije blesav.“
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac