Ponekada se događaju neobične stvari. Neobične barem za one što ne vide dalje od murvina debla, dok ljudima koji vole putovanja u zemlju u kojoj je sve moguće takva događanja djeluju logično – ovo je kratki filozofski uvod u ono što ću sada opisati, a što se je zbilo prije dva dana, kad je Blago Ćokanov zaspao na kauču za vrijeme prijenosa jedne nogometne utakmice.
Blago voli putovanja bez velikog troška i napora, odluta on od Amerike do Kine i vrati se u Mandino Selo najkraćim putem, leteći iznad oblaka. Tako je toga neobičnog popodneva on nenadano dospio do mene čuvši glasan razgovor.
Navratio je u selo gospodin Mamić, onaj Prisojanin koji jako voli novac i puno priča o poštenju, jer je od Ante Baćkušina u Zagrebu čuo da njegova mater ima lijepu livadu Podvornicu, k’o stvorenu za novi stadion, odmah pored Joskanovića ulice tako da bi gledatelji mogli svojim autima komforno stići do pred sami ulaz. Budući da je UEFA zbog divljanja zabranila igranje u Splitu i Zagrebu moralo se je hitno pronaći pogodno mjesto u kojem su ljudi civilizirani, a Mamiću je bilo važno da tamo većinom žive Dinamovci, pa je tako izbor pao na naše selo.
„Materina Podvornica je idealna za takvo veliko zdanje“ – rekao mu je Ante.
Kako bi troškove držao pod kontrolom nogometni gazda odlučio je naime napraviti mobilni stadion od kartona, bolje rečeno od masivnih kartonskih blokova otpornih na vjetar, koji jedino pod višednevnom navalom kiše popuste, ali budući da utakmica traje samo devedeset minuta to nije bio nikakav problem.
Baćkuši su se oči raširile kad joj je Prisojanin ponudio dva milijuna dukata za jednokratno korištenje livade, pokazujući pritom na zlatni Rolex koji je blještao jače od njegovih bijelih zubi, no nije htjela odmah pristati znajući da je dobro malo se nagađati, pa je postavila prvi uvjet:
„Cijena nije baš dobra, morat ću posić sve šljive koje sam prije deset godina posadila, ali moreš ti pravit stadion na mojoj Podvornici ako će moj zet Ljuban bit glavni majstor.“
„Koji Ljuban! Imam ja svoje majstore iz Holdinga, oni sve naprave u roku od dva sata.“
„Onda traži drugu Podvornicu pa gledaj di ćeš igrat lopte. Ili zet Ljuban, ili nema stadiona“ – naljutila se je žena na zapanjenog galamdžiju.
Vidjevši da je vrag odnio šalu, a računajući kolika će mu zarada propasti ako se ne dogovori istoga dana, uparađeni gospodin popustio je ponudivši Baćkuši da njen zet bude glavni nadzornik, čovjek koji će paziti da se trava previše ne izgaza i da nakon razmontiravanja stadiona svaki papirić i vrećica budu sklonjeni. Baćkuša je na kraju još izvukla obećanje da će Mamić osobno donijeti nove sadnice šljive, iste kao što ima Mila Miškova, a on je pristao znajući da je lako obećati, pa je ta točka unešena u dodatak ugovoru kojega su potom njih dvoje ispod moje krošnje potpisali – Mamić velikim, štampanim slovima, a Baćkuša otiskom palca desne ruke.
Uskoro su radovi započeli, kamioni su dovozili uz ulicu jednu prikolicu za drugom, radnici iz Bosne, na brzinu prijavljeni u Holding, su sve slagali psujući gadno zbog tvrde ambalaže, a prazna vozila su nakon istovara produžavala kroz Markoviće i spuštala se ispod Rezinih kuća na glavnu cestu. Sve je teklo nesmetano, tako da Ljubana nitko nije ni trebao, ali je on za svaki slučaj obukao bijelo gipsersko odijelo, zataknuo olovku iza uha i šetkao gore-dolje.
Čim su radovi bili pri kraju počeli su stizati prvi navijači, najprije oni iz Zagreba što je bilo malo čudno budući da je Split puno bliže Baćkušinoj Podvornici, ali su nakon nekog vremena izbili i Dalmatinci glasno se žaleći da su na cesti pored jezera, u Prisoju, postavljene barikade i da ih nisu htjeli propustiti, pa su morali uzeti zaobilazni put preko Aržana, Ciste Prova, Imotskog i Posušja. Malo je nedostajalo da prije početka utakmice izbiju neredi, ali je Branke Banov držao sve pod kontrolom i strogim pogledom razdvojio suparničke huligane jedne od drugih, dok su se ostali sami od sebe smirili vidjevši da nema smisla protestirati.
Kad je stadion bio već pun i Dinamovci se zagrijavali na sredini travnjaka, pročulo se je da Hajdukovci ne mogu doći na vrijeme jer ih Mamićevci iz Prisoja ne puštaju, a zaobilaznom cestom preko Aržana ne mogu ni u snu krenuti budući da im je autobus nov-novcat i da će se ogrebati u nekoj krivini. A kupili su ga na kredit pa će imati gadnih problema s bankom.
Utom je izbio i gazda Dinama u plavom odijelu, s drugim Rolexom i tužnim pogledom.
„Što da radimo? Ovoliko gledatelja nismo imali u zadnjih dvadeset godina. Ako otkažemo utakmicu morat ću vratiti sve novce, a već sam ih potrošio na jamčevinu“ – skoro plačući tražio je pravdu moćni i ugledni poslovni čovjek.
Odjednom se je odnekud stvorio Blago Ćokanov u pratnji Lionela Messija – on je bio lakše ozlijeđen pa je kao poslanik Barcelone trebao nešto odraditi za svoju plaću, te su ga poslali u Mandino Selo da vidi kakav je to montažni stadion od kartona i može li ikako kupiti patent od Mamića.
Valjalo je na brzinu nešto smisliti jer je publika glasno protestirala, željna igara i piva, a i novac se je nemilice slivao u silne kase postavljene na svim prilazima i ulazima u stadion, tako da je Blago u naletu inspiracije spasio situaciju svojim prijedlogom:
„Evo, Messi je tu. Ljudi ga još nikad nisu vidjeli uživo pa će biti zadovoljni ako on odigra jednu utakmicu. Zaboravit će i Dinamo, i Hajduk, i namještanja, i suce, i klađenja. Može tako?“
„Što se mene tiče može“ – odgovorio se skromni Messi – „Samo mi nemojte dati prejake protivnike jer sam ozlijeđen pa da ne bih imao problema kad se vratim u Barcelonu.“
Na kraju su se dogovorili da će igrati na male golove, postavit će umjesto stativa po dva kamena koje je Ljuban odmah otišao donijeti s grede, a nastupit će dvije ekipe u sastavu od po četiri igrača. U prvoj će pred golom stajati Stipe Pletikosa, umirovljeni vratar Vatrenih, u obrani je Igor Bičin, a naprijed su Messi i Ćipa Daničin. Njihovi protivnici bit će mandoseljska druga garnitura – na golu Jozo Ćotin, u obrani Blago Ćokanov, a u napadu Zdravko Rezin i Ante Baćkušin.
Mamić je preko razglasa najavio razdraganoj publici da će vidjeti neviđeno i povisio cijenu piva za dvadesetpet posto prije nego je počelo odmjeravanje snaga. Na iznenađenje publike Mandoseljani su se razigrali i poveli u prvom poluvremenu 6:0.
Prvi gol zabio je Ante Baćkušin nakon genijalnog Blagina dodavanja – lupnuo je loptu svom snagom, a ona je prošišala između kamenih vratnica u visini Messijeva koljena, tako da uopće nije bilo sporno je li zgoditak regularan. U protivničkoj ekipi nastala je zbrka, počeli su se svađati tko će donijeti loptu, Pletikosa je glumio da mu je mušica upala u oko, Igor je telefonirao sa ženom i objašnjavao joj kojim nožem treba rezati meso za šnicle, a Ćipa je zapalio cigaretu tako da je najmanji od njih, Messi, morao otrčati iza stadiona, sve do Gabrušine Lučice, i zadihan se vratio s loptom na teren. Mandoseljani su iskoristili poremećonst u protivničkim redovima i zabili im još pet golova zaredom prije nego je sudac – Jakiša Šćetin – pištaljkom oglasio kraj prvog poluvremena.
U mandoseljskoj svlačionici se je međutim za vrijeme pauze dogodilo nešto neočekivano– došao je Mamić osobno i htio sa svim igračima potpisati ugovor na neograničeno vrijeme, naglašavajući da će ih sve lako prodati, još bolje nego pivo i kobasice na stadionu, pa su dečki veliku lovu zalili vinom iz Imotskog i s nekoliko minuta kašnjenja stigli na teren. U međuvremenu je Messi zabio pet golova, ali Jakiša nije popuštao da ne bi ispao pristran i čak je Zdravku, koji se je bunio mlatarajući rukama, pokazao žuti karton.
Nije bilo druge nego nastaviti utakmicu i gledati da se sačuva barem taj jedan gol razlike, te se je Blago pridružio Jozi Ćotinom ped golom, tako da su svi napadi protivnika završavali u njihovim nogama. Messi je polako počeo gubiti kontrolu ne mogavši vjerovati da će izgubiti od Mandoseljana, no vrijeme je proticalo unatoč semaforu koji se je pokvario – kazaljka na satu bila je aluminijska i savila se, pa je zatezala tako da je jedna minuta trajala devedeset sekunda, a Jakiša je zaboravio ponijeti novi sat, dok Mamić svoj Rolexa nije ni u snu htio dati nikomu.
Unatoč svemu ipak je stigla zadnja minuta, a onda je Stipe Pletikosa učinio neviđeno – počeo je prvi put u životu trčati s loptom među nogama. Djelovao je neobično, čak malo smiješno, dok je jurio desnom stranom igrališta prema protivničkom golu, skakućući poput razigranog srndaća koji uživa u prvim koracima, ali mu zbog neobičnog načina vođenja lopte istu nitko nije mogao oduzeti, da bi na kraju udario svom snagom i lopta se nekako progurala između Blage i Joze koji su se odmah počeli svađati, predbacujući jedan drugome:
„Tebe je bio red da je odbiješ.“
„Nije, nego tebe.“
„Ti si kriv.“
„Nisam ja nego ti.“
Na kraju su se i njih dvojica primirili, pružili ruke protivnicima i ostali još dugo na travnjaku gledajući kako se Messi s djecom slika i dijeli im autograme na dresovima Dinama koje je za vrijeme utakmice Mamić dovezao s pijace u gradu i prodao sve i jedan komad.
Uvečer su bosanski majstori opet rastavili stadion, natovarili ga na kamione i počistili sve i jedan papirić, tako da se na Baćkušinoj Podvornici sad uopće ne da naslutiti što se je nedavno tamo događalo. Čak ni šljive nisu morale biti sasječene zbog čega ni dodatak ugovoru vjerojatno nikada neće biti ispunjen, ali to je sasvim druga priča.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac