Uh, što volim kad zamirišu palačinke!
Možda netko bude rekao da je Joskanovića murva otkačila i da nisam više normalno drvo, jer tko je još čuo, a kamoli vidio, da murva voli palačinke. Da se radi barem o janjetini još bi moji Mandoseljani to i razumjeli, ili o piti zeljanici, čak bi i čorba s krumpirima prošla nekako, ali palačinke nikako ne odgovaraju uz Mandino Selo, a kamoli uz murvu. No nije sve onako kako se na prvi pogled učini, dapače, često je sasvim drukčije, a to moji Mandoseljani jako dobro znaju.
Imam naime osjetljiv nos kojega nitko ne vidi, raspoređen je među granama, u korijenu, i u svakom mom listu, zato namirišem svašta i pamtim po mirisu. Danas sam se sjetila da volim kad zamirišu palačinke, a Baćkuša nikako da ugrije šporet i da zamijesi brašno i jaja s malo šećera i mlijeka, pa da rijetko tijesto paljkom izlije u vruću tavu i pusti da dobro požuti prije nego prevrne tanke palačinke i namaže ih pekmezom. Baćkuša s takvim poslasticama stalno čeka unuke, a to što ja volim palačinke ne briga je previše, pa svakoga dana pravi samo čorbu i podrgijava je govoreći:
„Jazuk je bacit.“
I Baćkušina jetrva, pokojna Šoljuša, bila je takva – desetljećima nije pravila palačinke. Radnim danom bilo je doduše svježeg kruha, vruće čorbe i kuhanog kupusa, nedjeljom bi se zaletio i koji pečeni batak ili komad kuhane govedine, nakon čega bi u Ćokanovoj kući između Marinka i Vinka izbila svađa:
„Blago ne jide meso. Danas će mene zapast njegov komad“ – počeo bi Vinko nagovarati mlađega brata na svoju pravdu, ali Marinko ne bi bio Ćokanovo dijete da se je dao lako prevariti, pa bi mu uzvratio:
„To ti govoriš svake nedilje, a uvik te zapadne veći komad nego mene. Danas ti nema ništa od Blagine govedine.“
Prepirku između guzlaste braće prekinula bi njihova mater Šoljuša napominjući:
„Možda se je Blago pridomislio, možda će on danas sam pojist svoje meso.“
„Neću ja. Meni je dosta dva tanjira čorbe s udrobljenim kruvom“ – odgovorio bi jedini vegetarijanac u Joskanovićima.
Posebno lakom na svakakvo meso bio je Vinko te je, zahvaljujući neodoljivom nagonu, poprimio i odgovarajući oblik tijela, ali da bi izgledalo kako ni on ne jede svašta, počeo je u uzrastu od petnaestak godina zanovijetati i tvrditi kako ne može smisliti ribu, te da bi rađe postao vegetarijanac kao i Blago nego što bi okusio pastrvu iz tepsije.
Jedne prilike netko je međutim ulovio puno ribe u duvanjskoj Drini – vjerojatno je to bio Frano Krstin, poznati miner u vodi – pa je Šoljuša dobila pet velikih pastrva, dobro ih posolila, stavila u pećnicu i napravila kao prilog kuhani krumpir. Blago je po običaju dobio čorbu i kruh namazan kajmakom, Marija i Marinko su oblizivali prste, a Vinko je radio u polju.
Kako bi poravnao svoje neizmirene račune s Vinkom Marinko je predložio materi:
„Mama, Vinko neće pojist nimalo ribe. Jazuk je bacit, a ja bi mogo spucat i one dvi što su ostale za njega.“
„Nema ti baš ništa više kad si tako navalio“ – odgovorila mu je mater – „Vidićeš ti kako Vinko ne voli ribu kad dođe kući iz polja gladan“ i započela je vaditi kosti, sjeckati sočno, bijelo meso na malene komadiće i stavljati ga na tavu, te prije nego će Vinko izbiti još jednom ga prepržila.
„Uh, kako fino miriše! Mama, šta to praviš?“ – povikao je Vinko još s hodnika, čim je banuo u kuću.
„Batake, sine, kokošje batake! Malo sam ih isickala da se bolje zapeku. Ajde sidi za stol“, učinila je Šoljuša čudo neviđeno i od pastrve napravila kokoš.
Vinko je, znojeći se kao što to još uvijek običava kad mu nešto jako dobro prija, pojeo bez daha sve iz tave, nije imao strpljenja pričekati da mater ukusno jelo izvadi na tanjur, stalno ponavljajući kako je to najbolji batak kojega je u životu pojeo. Marinko je cijelo vrijeme morao šutjeti, a tek kad je Vinko kruhom pomazao i zadnje ostatke ribe u tavi, smio je progovoriti i odati tajnu:
„Dobro li ti ne voliš ribe! Ovo je bila pastrva.“
Vinko se nikako nije dao uvjeriti da je pojeo ribu. I dan-danas tvrdi da to sigurno nije bila pastrva nego kokošji batak dok se Marinko i Blago smijulje starome bratu znajući za njegovu potrebu da uvijek bude u pravu. Šoljuši je bilo svejedno tko govori istinu, a tko laže, glavno da se je glavni radnik u obitelji najeo jer je sutradan valjalo kositi livadu Granicu, Ćokan je bio u Njemačkoj, Blagu su boljela leđa, Marinko je bio mali, a ona i Marija nisu znale naoštriti kosu.
Kasnije je i Blago postao mesožder. Vinko i Marinko promatrali su ga ispod oka dok je žvakao govedinu, kao kakvog zločinca koji im otima zadnji zalogaj iz usta, ali je već bilo kasno – rastući mišići i probuđeni hormoni u najstasitijeg Ćokavona sina tražili su masnu hranu, pa je tako i on u starosti od jedanaest godina počeo jesti sve što se kreće po seoskom dvorištu, od svinjetine, preko junetine, govedine i piletine, sve do kokošjih bataka. Sve osim janjetine, oko koje se i danas Vinko i Marinko posvađaju dijeleći pravedno Blagin komad dok on tajno maže njihove palačinke.
Godinama je tako Šoljuša pravila standardna mandoseljska jela. Nitko doduše nije gladovao, stol u kući nikada nije bio prazan, ali se je jelovnik svakih nekoliko dana ponavljao – malo zahvaljujući skromnoj financijskoj situaciji, ali više stoga jer je Šoljuša bila obična seoska žena koja je prije udaje naučila kuhati čorbu i kupus, peći meso i pole i mijesiti kruh. O palačinkama nije bilo ni govora, sve dok Marija nije otišla u Banja Luku, u samostan.
Odredila je Ćokanova i Šoljušina jedinica postati časna sestra – nitko joj to nije vjerovao znajući kako se je nekoliko godina ranije zaljubljivala u mandoseljske momke, ali je ona bila uporna. Nije doduše postala časna sestra, no u samostanu je naučila praviti najbolje palačinke na svijetu, pa bi Marinko i Blago željno iščekivali njena pisma koja su uvijek započinjala citatom iz Biblije, brzo listajući do kraja da vide kad će njihova najbolja sestra konačno doći kući.
Svaka tri-četiri mjeseca njihovoj radosti nije bilo kraja. Dočekali bi Blago i Marinko Mariju već na brijegu, ona bi se obradovala braći i njihovoj dobroti dok su nosili njenu torbu požurujući je da što prije stigne do šporeta na kojemu je već čekala zagrijana tava, a pored nje brašno, jaja i mlijeko. Ne bi Marija smjela ni sjesti, nego bi usput pričala materi kako je u dalekom svijetu dok bi prevrtala jednu palačinku za drugom i servirala ih na tanjure koji su uzaludno čekali na smeđu poslasticu, jer bi usput sve bilo pojedeno.
Čak je i Šoljuša naučila praviti palačinke, ali njene nikada ne bi uspjele kao Marijine. Pojele bi se i one doduše halapljivo, ali s puno više marmelade nego tijesta jer bi obično zagorjele – Šoljuša naime nikada ne bi uspjela prevrnuti palačinke bacajući ih u visinu, do stropa, nego bi to radila nožem, a svaka sekunda u vrućoj tavi bila je odlučujuća za perfektni okus.
Poput Blage i Marinka i Šoljušina unučad su ljubitelji palačinki, posebno Blagin sin Christian koji bi najrađe svakoga dan za večeru pojeo barem desetak komada. Kad je prije nekoliko godina došao u selo, a u Ćokanovoj novoj kući nije bilo tave, zaputio se Blago kod Ivana Mijina i zamolio njegovu ženu Veroniku da mu dadne tavu:
„Šta će ti tava, nećeš ti kuvat večeru kad imaš ovliko nevista“ – rekla mu je novopridošla, motivirana Prisojka.
„Nema problema, ajde mi dici napravi palačinke“, uzvratio joj je Veronikin najljepši djever, „Za Helenu, Danielu, Katharinu, Annu, Annu-Magdalenu i Dominika ukupno deset i još deset za Christiana.“
„Pa Christian je najmanji od njih. Neće on moć pojist toliko“, nastojala je Veronika izvući se računajući da će sljedećih dva sata provesti pored vruće tave i da se malo zaletjela, ali već je bilo kasno.
Uvečer je mlada Joskanovića nevjesta donijela još više komada nego su se dogovorili, ukupno dvadesetpet. Helena, Daniela, Katharina, Anna i Anna Magladena pojele su po jednu palačinku, Dominik pet, a ostatak je spucao Christian kojeg su tog dana svi žalili jer je Kažmirov ćuko Medo bio navalio na njega.
Ali to je druga priča. Samo sam htjela reći kako volim kad zamirišu palačinke.
Tekst: Blago Vukadin