Bruno je nakupio lijepi broj godina, a skupljao ih je marljivo sve do početka zadnjega svibnja. Na Majčin dan krenuo je u vrt obiteljske kuće koju je zajedno sa ženom i djecom cijeloga života zidao i dograđivao za stare dane, sjeo na klupu i nije se više ustao s nje, njegova tumorima izmučena žena nazvala je hitnu pomoć, a već uvečer dijagnoza je zapisana u akt iz kojega liječnici svakoga jutra za vrijeme vizite vade listove i kimajući glavama nešto kombiniraju. Kod Brune nemaju puno alternativa. Atipična Parkinsonova bolest koja je u njemu godinama drijemala prije dva mjeseca se je razbudila i rasplamsala se punom snagom, pa Bruno sada satima nepomično leži, ne može gutati ni izbaciti pljuvačku iz usta, hrani se na sondu, a nekoliko minuta nakon objeda medicinske sestre presvlače mu pelene. Umrijeti ne može na silu.
Ponekada nas uspije razumjeti, čak i odgovori kad, nastojeći ga razbuditi, upitamo bi li više volio crno vino ili gemišt. Veli teško razumljivo da hoće gemišt, s ledom. Jučer je nešto sanjao i počeo u snu dozivati:
„Helga, Helga“.
Čak se je nasmijao, od srca, prije nego je nastavio uzbudljivo noćno putovanje u njemu poznati svijet pjevušeći neku melodiju. Mi smo se priključili pjevanju, sve dok sestre nisu banule u sobu, upalile svjetlo i prijekorno nas pogledale. Bruno je jedini nastavio pjevati.
Popodne ga je njegov stariji sin odvezao kući, nadajući se da će se oporaviti u zelenom vrtu i mobilnom krevetu. Ili da će barem uspjeti u miru napustiti ovaj svijet.
Kratko nako što su odvezli Brunu dovezli su Benedikta, mladoga dečka, dvadeset mu je godina tek. Napio se je za vikend, dobio pritom napad epilepsije i više se ne sjeća ničega. Danas je probao izračunati koliko je devedesetčetiri minus sedam. Nije uspio.
Popodne mu je u posjet došla starija sestra s dečkom. Ljuta je na svoga maloga brata koji je već drugi put u roku od dvije godine napravio istu glupost. Alkohol ili neki drugi otrov u njegovu tijelu izaziva slabo istražene reakcije koje rezultiraju u padavici. Sad mu u tijelo ubrizgavaju nekakve lijekove.
Sutra će roditelji doći po Benedikta. Mama je glazbenica koja je iz Kine prije nekoliko desetljeća došla u Austriju, za vrijeme studija upoznala oca svoje djece i s njim već godinama svira u istom orkestru, ona viloinu, a on klavir. Benedikt ne svira nijedan instrument, kineski govori jako malo, ali dobro uči. Mi smo ga proglasili našim sobnim pijancem, a ćaća će mu sutra pročitati sve litanije budući da put od našega grada do njihove kuće traje dulje od dva sata.
Obećao nam je da nikada više neće okusiti ni pivo, a kamoli sokove razblažene konjakom.
Prije dvadeset minuta doveli su Bernda, konzumirao je nekakav gadni koktel droga koji bez obilaznice udara na središnji živčani sustav. Bradati tridesetogoišnjak ne zna za sebe i djeluje puno starije od Josefa, nasmijanoga seljaka rođenog iste godine kao moj otac. Jučer smo proslavili Josefov rođendan pjevajući Happy Birthday. Djedica je doživio moždani udar dok je sa svojom bakom tražio gljive u šumi, još uvijek malo zapinje desnom nogom i ne smije se sam uputiti na zahod nakon što je preksinoć pao na nos tik pored moga kreveta..
Moj moždani udar mi danas djeluje nekako bezazleno
Tekst: Blago Vukadin