Krzysztof je etnički Poljak. Ime ga odaje, iako mu je naglasak austrijski. Ovdje je rođen i odrastao. Visok je i krupan, a samo da ima drugu boju lica reklo bi se da redovito trenira u teretani. Blijed je međutim poput otirača ispred naših vrata, nema ni kapi krvi u žilama, pa njegova sportska figura ispod majice djeluje neuvjerljivo.
A kako i ne bi bio blijed kad će danas sud odlučiti koliko sljedećih godina će provesti u zatvoru? Kući mu sigurno nema dugo vremena. Ni ja ga ne bih pustio, no mene se ništa ne pita. Možda je i bolje tako, pravna država ima naime svoja pravila.
Uhvatili su ga da rasparčava drogu, u dilanju kako se to stručno zove.
U našem gradiću živi zadnjih nekoliko godina u iznajmljenom stanu, a heroin za dugogodišnje klijente, travu za početnike i ecstasy tablete za šminkere nabavljao je u Varšavi, kod nekog rođaka. Tamo su cijene niže i posao mu je cvjetao. Da nije i sam ovisnik bio bi već bogat čovjek, ima i takvih dilera naime, ali Krzysztof konzumira sve što stigne, čak i ljepilo, pa mu mišići već opadaju, iako je tek navršio dvadesetu, koža mu je neobično tamna, oči upale, a hlače poderane. Svaka cipela ima po dvije rupe, djeluju simetrično dok ispod stola nervozno premješta noge jednu preko druge.
Pred sudnicom se skupilo puno mladih ljudi, pričaju glasno, našto ih sutkinja umiruje odlučnim glasom – djeluje poput učiteljice ili stroge majke, ima i sama troje djece i zna kako se mora postaviti prema tinejdžerima.
Prvi svjedok obučen je u nove traperice, bijele tenisice i kožnu jaknu, a sigurnost mu pojačava pola kile gela u kosi. Pozivnica mu je zgužvana u zadnjem džepu hlača. Njegove generalije glase:
Ime i prezime: Ömer A.
Starost: 19 godina
Državljanstvo: austrijsko
Maternji jezik: turski, no bolje govori njemački
Obrazovanje: prekinuo zanat
Primanja: socijalna pomoć
Nakon izjave da okrivljenoga poznaje iz kafića u kojem su skupa pušili travu, i da je od Krzysztofa nekoliko puta kupovao tablete, Ömer izlazi na hodnik i napeto pripovijeda drugima kako se je proveo u sudnici. Klincima se čini kao da su u filmu, samo još nisu sigurni kakve su ih uloge zapale, pozitivaca ili negativaca.
Sljedeći na redu je šesnaestogodišnjak Darko, roditelji su mu iz Bosne, kupio je od Krzysztofa više puta po nekoliko grama heroina i veli da je sada čist. Nitko nema vremena razmišljati o tomu govori li istinu ili laže, ima puno pozvanih svjedoka.
Zatim stiže Hans, domaće dijete, staro također 16 godina, počeo je prošle godine s travom, a prije terapije bio je već na tabletama. Ni njega nitko od odraslih nije dopratio.
Svjedokinja Marlene je plavokosa učenica prvog razreda srednje škole, Darkova cura, probala je također heroin, djeluje uplašeno i priča nervozno, izgubila je nedavno trudnoću, njeni roditelji ne znaju ni za Darka, ni za drogu. Priča sutkinji da sluša muziku u sobi kad dođe kući, pa je nitko ništa ne pita.
Jedan za drugim redaju se Hannes, Jovan, Christoph, Stjepan, Andras i još jedna Marlene, malo starija od prve. Svi oni nabavljali su robu kod Krzysztofa, neki su mu ostali dužni novca, a Mađara Andrasa je Poljak prevario i uzeo mu lovu bez isporuke kokaina, pa je optužnica za vrijeme rasprave proširena i na prevaru. To doduše ne igra više nikakvu ulogu za visinu maksimalne kazne, ali je ipak otegotna okolnost.
Krzysztof se znoji, a ja zadovoljno trljam ruke, da nitko ne primjeti.
Jedini punoljetni svjedok je Frano iz nekog livanjskog sela. Nakupio je lijep broj godina, tridesetipet, ali je ostao magarac kakav se je rodio. Njegovi ćaća i mater su već desetljećima u Austriji, i on je živio ovdje do prije dvije godine, a sad boravi u roditeljskoj kući na Livanjskom polju ili u garsonijeri u Hrvatskoj. Iz Austrije mu šalju dovoljno novca da ima od čega živjeti, no on ipak djeluje neuredno, nije se tjednima obrijao, ima žute zube i neugodno miriše, čak i na udaljenosti od dva metra.
Frano nije samo kupovao kod Krzysztofa, nego je i samostalno prodavao drogu. Dobio je ranije uvjetnu kaznu zbog koje su ga protjerali iz Austrije, imamo naime ovdje dovoljno drugih ovisnika.
Frano je tvrdoglav, traži uporno putne troškove od Trogira do našeg grada jer veli da je stigao isključivo zbog sudske rasprave. Bio je već po raznim parnicama, pa je od nekoga čuo da ima pravo na nadoknadu izdataka, a za put od Dalmacije do bečkih vrata trebao bi dobiti nekoliko stotina eura, tako je izračunao. Sutkinji njegovo ponašanje nije baš sjelo, potrebno je napraviti puno formalnosti, poništiti staru pozivnicu adresiranu na roditeljski stan u Austriji i izdati novu, no Frano uporno inzistira na svome pravu.
Pitam ga ima li snijega usput, veli mi da je sve čisto, pa šapućem sutkinji da Frano sigurno nije stigao iz Trogira, jer je Lika već nekoliko dana zatrpana bijelim pokrivačem. On se pravednički buni, ne razumije o čemu se radi, ali se ipak smiruje nakon što mu sutkinja prijeti da će, ako nastavi pričati bajke, dobiti kazneni postupak. Odlazi i gleda nas ljutito, po mom naglasku shvatio je da smo zemljaci, pa je moguće da je očekivao izraze solidarnosti.
Nekada se čovjek prevari, život je pun iznenađenja, prebirem u sebi. Meni se zemljak Frano prilično gadi dok razmišljam o svome sinu koji ima sedamnaest godina.
Zadnji svjedok stiže u sudnicu s majkom. Zove se Jakob, za Božić će slaviti četrnaesti rođendan, ide u gimnaziju i dobro uči. Na igralištu u parku upoznao je Krzysztofa, preko njegova brata s kojim igra nogomet u istom klubu. Probao je prošle godine pušiti travu, bilo mu je zabavno, pa je poslije ukupno sedam puta džeparac potrošio na marihuanu. Jedna starija Turkinja koja svakoga dana dovodi unuke u park posumnjala je da nešto nije u redu i pozvala policiju.
Tako se je klupko počelo odmotavati. Jakob je već bio na terapiji, a po savjetu psihologa roditelji mu sad posvećuju više pažnje. Školu je promijenio. I klub. Stekao je puno novih prijatelja – ponosno priča publici i djeluje pritom još mlađi nego je to u stvarnosti.
„Ako trebate bilo kakvu pomoć, obratite se meni“ – savjetuje sutkinja brižnoj ženi koja izvodi dijete iz sudnice.
Kryzstof cijelo vrijeme šuti i bulji u pod. Kladio bih se da nije ni slušao što Jakob priča, djeluje naime kao da se dosađuje. Možda je počeo planirati kako će večeras namjestiti krevet u ćeliji?
Pri odlasku sa suda kroz prozor kantine prepoznajem Franinu livanjsku glavurdu. Htio mi je mahnuti, kao zemljak zemljaku, ali sam se na vrijeme uspio okrenuti i izgubio se na ulicu.
Christian u kuhinji sprema juhu i špagete. Pohvalio sam ga i rekao mu da je pravi sin i da sam ponosan na njega, iako nije sklonio tanjure kao što mi je jučer obećao.
„Nema veze, neće tanjuri nikamo pobjeći“, prolazi mi kroz glavu dok olakšano udišem svježi zrak.
Tekst: Blago Vukadin