Uskoro stiže po mom ukusu najljepše doba godine, takozvano babinje ljeto. Dani su još podugi, sunce se uspješno opire magli i kišama, a i moje raspoloženje uglavnom je podnošljivo jer se niti znojim, niti mrznem. Da se mene pita u kalendaru bih ostavio samo jedan mjesec, rujan, a ako već mora biti i neki drugi onda bih dodao njegovo proljetno ogledalo, svibanj.
No, mene nitko ništa ne pita, a možda je bolje da je tako, tko zna kako bih se posilio i komu bih sve naškodio, od ljetine pa do zimnice puno toga bi propalo.
Ima međutim i drugih stvari za koje me nitko ne pita, kao što godina teče od jednoga od drugoga kraja tako i mi bivamo i trajemo, a ako nam uspije onda ponekada i trag iza sebe ostavimo.
O tim, malim tragovima radi se u ovoj pripovijetci.
Jučer predvečer – baš sam gledao vijesti o izbjeglicama koji ostavivši svoje domove, djetinjstva i uspomene naviru u Europu, nadajući se da će godine koje im slijede provesti u miru i dostojanstvu – zazvonio je telefon.
Dakle jučer predvečer nazvao me je Anto, moj dugogodišnji poznanik rodom ih Banja Luke. Živi već dvadesetak godina u našem mjestu gdje je doselio iz svoga zavičaja kao prognanik, sa ženom Janjom i dvoje malene djece, kćerkom i sinom.
Veli on meni:
„Vukadine, oprosti da smetam, možda je već kasno, ali mi trebaš hitno.“
„Šta je reć Anto? Gori li Bosna?“
„Ma jok, Postao sam djed. Moja kćerka Ružica rodila je prošli tjedan.“
„Ona mala što je s mojom Danielom išla u vrtić! Ćestitam ti dide. Nek vam je svima sa srićom. Kad častiš?“
„Kad god hoćeš, čim se sretnemo u gradu. Treba mi međutim hitno prijevod dva dokumenta, idem ujutro u Bosnu za unuku izvadit papire. Autobus kreće u deset. Mogu li Ružica i zet doći rano kod tebe da mi to napraviš.“
„Mogu, zašto ne, ali nek budu ovdje u pola osam. U devet imam zakazan termin na sudu. Neka ne kasne.“
„Ne brini ništa Vukadine, u pola osam su pred tvojim vratima,“ završili smo razgovor nas dvojica zemljaka.
Jutros sam se ranije nego inače obrijao, da sve bude gotovo prije početka radnoga dana, dao sinu više para nego sam planirao jer opet mora kupiti nekakve bilježnice i ostao čekati da Antina kći i njen meni nepoznati izabranik donesu dokumente za prijevod.
U pola osam ih naravno još nije bilo – nisam ni očekivao da će doći na vrijeme znajući da ljudi iz Bosne uvijek kasne. Možeš se sto puta dogovoriti, oni će ti svaki put obećati, čak će se neki u dobroj namjeri i zakleti da neće zakasniti, ali sve ti je džaba.
„Bosanci uvijek kasne, a i njihova djeca to nauče od roditelja,“ razmišljao sam ljuteći se polako nakon što je crkveno zvono označilo da je već osam sati.
Počeo sam kombinirati:
„Anto je rekao dva papira. Ako uskoro dođu stići ću do petnaest od devet i neću zakasniti na termin. Ne smijem se uostalom nervirati zbog svačega, neće svijet propasti,“ prolazili su mi kroz glavu savjeti moje psihologice koja mi je za vrijeme terapijje pokušavala objasniti da se ništa ne mora.
U osam sati i dvadeset minuta zazvonilo je zvonce na vratima. Javili su se Antina Ružica i njen muž:
„Požurite, čekam vas. Na gornjem katu lijevo,“ odbrusio sam im.
Pred vrata stana stigli su uzbuđeni i zadihani, očito sam ih uplašio strogim tonom na portafonu. Htio sam ih na brzinu otpremiti, ali sam onda primjetio da novopečeni otac, Johannes mu je ime, u rukama drži autosjedalicu za bebe, a u sjedalu malu, okruglastu Annu, Antinu unuku.
„Čestitam vam obadvoma,“ promijenio sam ton i poprimio smireni izraz lica gledajući u malo stvorenje žućkastoga nosa.
Dok sam prevodio rodni list i prijavu boravka za malecku bebini roditelji ponosno su pričali kako se je njihova Anna već udebljala više od pola kile, da spava mirno i da su zbog nje jutros zakasnili jer nije odmah podrignula nakon prvog jutarnjeg obroka.
„Ma kakve veze ima to! Nazvat ću sud i objasniti da malo kasnim. Nek je Anna zadovoljna, ništa drugo nije tako važno,“ savjetovao sam mlade roditelje gledajući u slike svoje djece u bebinjem uzrastu koje stoje iznad moga radnog stola.
Za kraj smo zajednički konstatirali da sam već u godinama u kojima mi je priroda predodredila biti djed – čim ugledam malo dijete popravi mi se raspoloženje i opušten sam. Da sam ljetos imao unuče sigurno ne bih dobio moždani udar.
Ali mene nitko ništa ne pita, isto kao što me se ne pita za babinje ljeto, pa ću barem u ovom tekstu zamisliti da mogu i smijem puno više nego što to izgleda.
Osokoljen dakle spoznajom da svako životno doba ima svoje čari proglašavam da se godine u kojima mi muškarci polako starimo i blaženo se smiješimo maloj djeci od sada zove Didovlje lito.
Komu paše, paše, a komu ne paše neka se žali nadležnim organima.
Tekst: Blago Vukadin
Foto: Ivica Šarac