Baš sam planirao napraviti red u garaži. Konačno!
Prije dva mjeseca moj skoro pa odrasli brat je mom skoro pa odraslome sinu dovezao golfa, mislim da mu je dopunsko ime dvica. Lijepo vozilo bijele boje, nema nimalo hrđe, godinu dana mlađe od budućeg vozača. I zimske gume mu je dao.
Sad je međutim ljeto, pa sam gume ostavio na nekoliko dana u garažu, dok ih ne odvezem na depot da miruju do prvih kiša. Od nekoliko planiranih dana postalo je nekoliko tjedana.
Budući da u garaži imam samo jedno parkirno mjesto nekako sam ih nagurao u ćošak, pazeći da ostane dovoljno prostora za moju kočiju. Golf se sunča i kisne ispred zgrade, ali to je drugi problem.
Nakon što, vješto manevrirajući, utjeram citroena na njegovo počivalište stražnjica mu strši dobrih dvadesetak centimetara dulje nego je predviđeno kućnim redom i rasporedom.
Susjed koji parkira pored mene u pravilu je simpatičan i ljubazan, iako je jako visok i krupan. Vidio sam ga jučer kako se muči dok namješta vozilo i koliko mu smeta manjak uobičajenoga mjesta. Bilo ga je žalosno gledati kako se izvlači na slobodu.
Nije ništa rekao, ali mogu zamisliti što je sve pomislio. Ni ja njega ne bih štedio.
Znajući da ni s dobrim susjedima ne valja pretjerivati danas sam krenuo u garažu, istjerao svoje vozilo vani i prije nego sam počeo gurati gume u pravcu golfa sjetio sam se da prtljažnik vozila bez ključa ne mogu otvoriti.
Nazvao sam sina:
„Dolazi i donesi mi ključeve!“
„Baš sam na kompjuteru. Moram li odmah?“
„Moraš“, ljutito sam uzvratio i stisnuo gumb za gašenje razgovora.
Christian je poslušan, posebno kad po mojoj boji glasa prepozna da nisam baš raspoložen za diskusiju o pravdi i nepravdi, pa je u roku od samo deset minuta liftom prevalio dugački put s petoga kata do prizemlja i nevoljko mi predao ključeve:
„Ne ovaj smotak! Tvoje ključeve od stana, motora i golfa si trebao donijeti. Ovo su rezervni, kad izgubiš svoje da možeš napustiti stan“, nisam uopće mogao shvatiti kako ne razmišlja svojom glavom.
„Nisi mi rekao koje ključeve. Ja sam ščepao prve jer svoje nisam našao“, nastojao se je jeftino izvući onaj koji će jednoga dana naslijediti i aktivu i pasivu moje egzistencije.
„Odmah nazad i donesi prave ključeve“, nisam popuštao ni milimetra.
Dugonogi sin kratkim je koracima krenuo nazad. Ja sam zapalio cigaretu, pozdravio pola zgrade, zapalio drugu cigaretu, pročitao novine koje je netko bacio na cestu i pušeći treću isplanirao što ću sljedeći tjedan kuhati za ručak i večeru prije nego sam se počeo čuditi zašto Christiana još nema.
Nazvao sam ga opet.
„Tražim ključeve“, čuo sam sinovljev odgovor i čak sam mu povjerovao – to je drugi put u roku od tjedan dana da nešto traži, ili novčanik, ili telefon, ili ključeve.
„Dobro je da je djeci glava spojena s tijelom“, mislio sam dok sam odlučno koračao po hodniku, upao u stan, iz prljavoga rublja izvadio hlače koje je sinčina jučer nosio i iz njihova desnog džepa izvadio tražene ključeve, zaboravljene bombone i prljavu maramicu.
Za kaznu je jaki i mišićavi momčina sam morao strpati gume u prtljažnik, a ja sam glumio šefa.
Sutra će se susjed manje mučiti kad bude parkirao vozilo.
Tekst: Blago Vukadin