Pogled na Beč sa sjevera grada, iz dvorišta vile smještene podno vinograda, očarao me, iako je rano jutro i još se nisam sasvim razbudio. Policajci zaštićeni neprobojnim vestama prvi su se zadivili umjetnoj travi.
Ružan im je posao, nikada ne znaju što ih iza velike ili manje kapije čeka.
Ovoga puta nije bilo opasnosti, samo dvije pudlice i djed koji je nedjeljno jutro iskoristio za upravo okončanu, kratku šetnju s psima.
„Dobro jutro. Imamo nalog za pretres kuće. Imate li oružje u kući? Je li vaš sin tu?“
„Dobro jutro. Kakvo oružje? Što se dešava? “
„Trebamo sina, ne vas!“ – odgovorio mu je zapovjednik, stariji policajac s puno godina iskustva u ophođenju sa svakojakim osobama.
„Pogledat ću je li u sobi. Uđite u kuću. Hoćete li kavu?“
„Ne, hvala. Nek se sin obuče i siđe u dnevni boravak.“
Dok smo čekali traženoga sina mladi policajci rasporedili su se oko vile, da slučajno netko ne pobjegne, nikad se ne zna.
Prepadnutu obitelj poznajem površno već nekoliko godina. Pozdravimo se kad se sretnemo, upitamo za zdravlje i svatko produži svojim putem.
Znam samo da su jako bogati. Imaju puno auta, kuća, stanova i poduzeća.
Djed je počeo poslovati kad je Juga propala. Bio je ranije direktor, privatizirao je zajedničko, pa je možda i poneki busen uredno pometene, umjetne trave kupljen od poreza kojeg je slabo plaćao moj pokojni ćaća.
Ponekada se isplati biti direktor.
Još je važnije snaći se.
Kuća djeluje kao da je pobjegla na sjever Beča iz američkih filmova o skupom jet-setu.
Po zidovima se guraju slike više-manje poznatih umjetnika, topli granit pod nogama godi mojim stopalima, a u središtu dvevnog boravka pozicioniran je televizor od dvadesetak kvadrata.
Na ekranu guzicom vrti sisata pevaljka.
Iz podruma izlazi jedna, a s gornjeg kata spušta se druga, starija žena.
„Koliko vas je u kući?“ –pita zapovjednik.
„Ja, ovo je moja žena, unuk spava, sin će sad doći, a gospođa Anica je ženina rođakinja. Kod nas je na odmoru“ – objašnjava djed i bivši direktor društvenog poduzeća, dok se žena iz podruma, lako moguće neprijavljena čistačica, uživljava u ulogu rodice i s unukovom bakom na terasi ispija kavu zabrinuta pogleda.
Ne događa se često da policija jutrom bane na vrata.
„Što se dogodilo?“ – javlja se sin, uspješni poduzetnik kojega sam prvi put upoznao na sudu nakon što drugome, manje uspješnome poduzetniku nije platio račun za fasadiranje u našem mjestu sklepane i odavno prodane zgrade, silazeći niz stepenice.
„Tražimo crvenog ferrarija u kojem vas je preksinoć kontrolirala policija“ – objašnjava mu zapovjednik i nadodaje – „Je li vozilo ovdje, imate li papire i trebam li vam čitati vaša prava?“
„Auto je u garaži, ključevi su ovdje, a papiri u ladici, ali ću prvo nazvati svoga odvjetnika da mi on objasni moja prava?“ – ljubazno koliko je u toj situaciji moguće odgovara mu mladoliki čovjek mojih godina.
„Odvjetnik još spava, nedjelja je. Nazvat će me nazad.“
„Možemo li pregledati auto dok se on javi?“ – pita zapovjednik, dok mi ostali šutimo.
„Možete. Zašto ne? Idemo zajedno“ – složili su se i napustili kuću u pratnji policajca s foto-aparatom, dok je stručnjak za financije i poreze pregledavao papire poredane po velikom stolu, a ja mu iste prevodio.
Kupoprodajni ugovor bez navedene cijene, punomoć bez ovjere i potvrda o izvršenom tehničkom pregledu bez potpisa bili su dovoljni da se provede sudski nalog o privremenom oduzimanju skupog vozila.
U garaži je policijski zapovjednik, sretan poput maloga djeteta, sjedio za volanom i milovao mjenjač, a vlasnik vozila mu objašnjavao da prtljažnik nije otraga nego naprijed.
„Kao u bube koju sam vozio prije četrdeset godina“ – smijulji se državni službenik.
U koloni smo se vratili u grad ostavivši baku i njenu rođakinju da do kraja popiju kavu uživajući u jutarnjem pogledu na umjetnu travu i zamagljeni grad.
Ferrarija je vozio njegov vlasnik, da se slučajno ne ogrebe jer je lak jako skup, a policajci ne spadaju u bogataše, pored njega smjestio se zapovjednik, dok nas je sve pratio zabrinuti djed u širokom mercedesu.
U međuvremenu je nazvao odvjetnik i savjetovao svome klijentu da preda vozilo, potpiše zapisnik o zapljeni i ništa ne priča, te da će sutradan zejedno otići na policiju i dati izjavu.
Odvezao sam se kući zadovoljan da sam u rano nedjeljno jutro uspio zaraditi malo love.
U srijedu sam opet otišao na policiju, prevesti preostale papire.
„Kako vozi ferrari“ – upitao sam zapovjednika, zaljubljenog u skupa vozila.
„Vratili smo ga jučer. Šteta. Rado bih se još jednom provozao u njemu, iako je bučan“ – pomirljivo mi je odgovorio.
Učinilo mi se da je tužno uzdahnuo, dok sam razmišljao o umjetnoj travi u vrtu bogataške vile, nastojeći dokučiti imam li pravo na jedan jedini busen.
Praktično bi bilo – pometeš travu, a ona se zeleni.
Samo se ferrari crveni.
Tekst: Blago Vukadin