Pametna ptica
Naša mala papigica, Pero mu je ime, prava je pričalica. Do danas je međutim znao izgovoriti samo nekoliko kratkih rečenica – „Pero, di si?“, „Pero, Pero!“ ili „Dođi, dođi?“ – koje je naučio od Andreje dok ona je s njim živjela u Zadru.
Otkad su njih dvoje preselili kod mene u Austriju, dakle već godinu dana, pokušavam ga naučiti i neke druge izraze, kako bi za nadolazeći Božić mogao pristojno i dolično pozdraviti moju braću, Vinka i Marinka, ali to je obiteljska tajna koja se čuva brižno u našoj kući.
Božić nije daleko, a Pero je pametan, pa sam siguran da će obradovati moju braću.
No, danas je Pero, odjednom i potpuno neočekivano, sasvim propričao, puno tečnije i razmuljivije od Marinka.
Sjedimo maloprije na terasi nas troje, Andreja i ja pijemo kavu, a Pero ljutito ruši ljestve u kavezu, kad odjednom ptica progovori:
„Lako je vama dvoma.
Tek ste dva tjedna u stanu, i već vam je dosadno.
A kako je meni?
Otkad sam se izlegao iz jajeta u kavezu sam. Ponekad me doduše pustite vani, da vam sletim na rame i pokakam Blaginu kosu, ali me opet vratite da sam samujem i sam tugujem.
Niste mi ni žensku papigicu nabavili da imam koga milovati i s kim se posvađati. Kupili ste mi ovu ptičju guzicu od plastike, kao da sam ja perverzan.
A zašto sebi niste nabavili plastične partnere, nego se ne odvajate jedno od drugoga?
Ljepše je i vama pomilovati toplu kožu od hladne plastike? I meni bi bilo.
Eto, sad sam vam sve rekao. Pijte tu kavu i ne pričajte više sa mnom.
Ja štrajkam!“
Pa nek sad netko kaže da ptice nisu ljudi.