Čežnja se rasula
kotlinom vlažnom
od suza
i očaja,
ograđenom brdima
i melosom
opjevanom.
Do kraja.
Vječnost traži
koje možda i ima.
Ali u drugim
podnebljima.
I pravdu,
pravo,
i pravednost
po vlastitom kroju.
Jer druge nema
svatko ima svoju.
Čežnja se pretvara
u tugu,
tuga u nadu,
nada u vjeru,
vjera u uvjerenje.
A to su ponos
i poštenje.
Za njih se ubija,
i kolje.
Tek kad budemo
sasvim dolje
onda možda
može bit bolje.
Blago Vukadin