Piše: Blago Vukadin (2013.)
Naša stara kuća nalazi se tik ispod „brista“ koji su jednim dijelom naši, Joskanovića, a drugim dijelom Bajini, no nama je prilikom igranja indijanaca i kauboja, u kojima bismo Ante Baćkušin i ja često znali za stup mučenja zavezati Tomislava ili Marinka, bilo svejedno u kojem području to radimo. Čak je se naš tajni logor nalazio u Bajinim bristima.
Slično je bilo i s kućama – svatko od nas je znao gdje mu je mjesto za spavanje, ali se nigdje nismo osjećali tuđima, posebno ne u našem komšiluku koji je se sastojao od Kalčine, Stipine, Mijine, Bajine i naše kuće. Baja i Gabruša su nam bili isto kao stric i strina, iako smo rodbinski tek daleko povezani, pa ja ne bih više znao ni nabrojati kako, ali se sjećam da je ćaća govorio:
„Naša prababa s ćaćine i Bajina pratetka s materine strane bile su stričevke,“ ili tako nekao. Pa ti sad računaj ako hoćeš! A meni se nije dalo računati rodbinu niti je bilo potrebe za tim, jer bih, kad sam bio gladan, rekao Gabruši isto kao i vlastitoj materi ili nekoj od strina:
„Daj mi kruva i pošećeri ga malo.“
Isto je bivalo i s pitama, a Gabrušina zeljanica i tikvenjača su bile posebno dobroga okusa. Tako sam kao dijete znao da mi najbolje prija materina čorba, Kavurkin kruv, Baćkušino maslo, Kovačušina kumpirača i Gabrušina tikvenjača. Da ih je sve bilo strpat u jednu „kujinu“ ne bih iz nje nikad izlazio.
Ali sam daleko odlutao, jer priča počinje malo drugačije, u doba dok je Baja tamanio tikvenjače, ostao jedino muško u kući, sestre mu se poudale, pa je se valjalo ženiti malo ranije nego drugima. Kod crkve poslije rane mise je se zagledao u lijepu curu iz Lipe, Anđu Gabrića, i odlučio se oženiti. Tako je od Anđe postala Gabruša, a od Slavka Majića Baja. Priča se po selu, a ne znam je li istina, da je Baja nakon ženidbe i nakon prve bračne noći otišao igrati klikera sa svojim pajdom Mijom, našim stricem, ali su priče jedno, a stvarnost je drugo, no nekada u njima ipak ima malo istine. Ako nekoga točno zanima kako je bilo nek pita Baju i Gabrušu.
Prvo njihovo dijete je Bika, a kako bih opravdao moje nepoznavanje njenoga krsnoga imena – mi smo je svi zvali jednostavno Bika i tek nedavno sam počeo razmišljati o tomu kako to ne može biti njeno pravo ime – navodim što je se točno dogodilo ljetos.
Na pokop naše nevjeste Annemarie stiglo je puno Mandoseljana, pa tako i Jozo-Kalčić koji je Bikina generacija. Pitam ja tog svoga stričevića kako je Biki ime, u povjerenju da stariji ljudi sve znaju, a on mi ovako veli:
„Anđa.“
Jasno je da sam mu odgovorio kako je Gabruši ime Anđa, ali on nije htio popustiti, pa ako nije istina i ako lažem onda pitajte Jozu je li bilo ovako kako navodim – sad je i Jozo u penziji i ima vremena na pretek. Bika je se udala u Borčane, u Matiće, dugo vremena provela je u Njemačkoj, a čini mi sa da sam čuo kako je njezin Mirko već zaradio penziju po minhenskim bauštelama.
Nakon Bike na svijet je stigao Stipan – Bajić, kršten imenom svoga djeda. Bajić je sedam godina stariji od mene, taman toliko da Anti i meni kao veliki Dinamovac bude uzor i primjer kako se pred navalom silnih Veležovaca i Hajdukovaca brane plave boje.
O Bajićevoj nogometnoj umjetnosti može se diskutirati, nitko nije perfektan, ali o tomu da je oduvijek bio i ostao vjeran plavoj boji nema diskusije. Navijali smo Bajić i mi za Dinamo i u dobrim, i u lošim vremenima, i kad je Vabec bio jedini reprezentativac iz našeg kluba, a i kasnije, kad su nakon dvadesetčetiri sušne godine konačno postali prvaci države. Lako je naime navijati za prvaka, ali je trebali otrpjeti smišljene napade protivnika poput Biče, poznatog Hajdukovca iz grada, čiji klub je tih godina tri puta zaredom bio šampion. A je se hvalio s nekakvim Jerkovićem, Oblakom i Peruzovićem, još više nego kad je njegov Igor počeo igrati u duvanjskoj Budućnosti!
Našem Dinamu se u to vrijeme nije baš dalo, uvijek bi suci dosudili nešto krivo, ali je zato meni Baja jedne godine rekao dok smo sjedili na njihovoj čatrnji:
„Ajdera Blagoja, napiši nam pismu o Dinamu, da malo zaguslim.“
Na Bajin nagovor sam tada počeo pisati, a prvi moji stihovi, kojih se tek djelomično sjećam, glasili su ovako nekako:
„Ide lopta do Vabeca“ ili „Danas Bedi mnogo vrijedi.“
Dragutina Vabeca, brkatog veznog igrača, ne treba posebno spominjati, a za one koji se ne sjećaju Bedija navodim da je on bio Dinamov bek početkom sedamdesetih godina. Dakle, da nije bilo Baje ne bih vjerojatno nikada ni počeo piskarati.
Bajić je se oženio u ljeto osamdesete, njegova izabranica bila je Mira iz Podgaja koja je imala mlađu sestru, po mom ukusu još ljepšu od nje. Oni koji me poznaju će mi sigruno povjerovati kad navedem da nikada nisam volio kupiti sjeno, ali sam toga ljeta, prije odlaska u Zagreb, dragovoljno ščepao i vile i grablje i s Gabrušom, Mirom i Mirinom sestrom zaputio se na njihovu livadu na Trnovačama.
Ajme kako sam radio, i kupio, i grabio, i cijele naviljke bacao na plastove! Mirina sestra me međutim nije nikako primjećivala, stalno je s Mirom nešto šaputala, valjda o nekom drugom momku, a ja se nisam usudio prisluškivati. Uvečer sam, umoran kao pas i razočaran poput kučeta, otišao u krevet, no nekako sam se sutradan oporavio od razočaranja i počeo konačno raditi na vlastitoj frizuri. Kod Mirine sestre mi trik nije više upalio, ali treba ostati skroman i ne valja previše kukati, jer je kasnije ipak bilo nekoliko ljepotica koje su znale cijeniti da nemam naviljak na glavi.
Baja je desetljećima radio u Njemačkoj, u Minhenu, na raznim bauštelama, napravio je od zarade novu kuću na podvornici, Gabruša je se tamo brzo udomaćila, pomladila se i procvala daleko od brista, a Bajić i Mira dobili su najprije sina Slavka, pa kćer Slavicu, dok je Baja svakoga dana brojao godine do penzije. Tako je i dočekao mirovinu i sve bi bilo kako su njih dvoje poželjeti mogli, da život ponekada ne donese sudbinu, gorku i brutalnu.
Kad je njihov unuk Slavko navršio sedamnaestu godinu on i njegovo društvo krenuli su pješice u Međugorje, na hodočašće. Negdje kod Posušja je neki vozač u rano jutro velikom brzinom naletio na kolonu mladeži i usmrtio Slavka.
Od tada u Bajinoj kući ništa više nije kao ranije – znaju se oni i nasmijati, i zašaliti, vole svoje praunuke – Slavinu djecu koja iz Omolja dođu u naše selo i puno dana i noći provode kod bake Mire, djeda Stipana, pradjeda Slavka-Baje i prabake Anđe-Gabruše – ali tiho, neprevidljivo i dostojanstveno nose u sebi tugu, a na sebi crninu. Isto kao i Slavkova majka Mira i otac Bajić.
Tako nam život ponekada neočekivano donese ne samo radost, ne samo zdravlje, nego i bolest, i nesreću, i očaj. Nitko od nas ne može međutim sebi izabrati što i kako će biti, ali može se ponekada sabrati i pomisliti kako naši mali problemi nisu nerješivi, te da ima puno većih tragedija i da bi netko dao sve da može imati naše poteškoće.
Pokojni Slavko je pokopan na mandoseljskom groblju, a kad su mu njegovi roditelji, djed i baka pravili nadgrobni spomenik zamolili su me da napišem nekoliko stihova, što sam i uradio kao mali znak zahvalnosti za sve što su oni nama pružili dok smo bili djeca. Djeca poput Slavka.