„Mučno je zaspati“, reče mi Andrija jučer i nastavi ispovijed.
„Kad konačno usnem i kad me prvi snovi odvedu sa sobom, trznem se naglo i cijelu noć, sve do ranoga jutra, ostanem budan prevrćući se po bolničkom krevetu u nadi da ću pronaći nekakvu smirujuću misao, osjećaj ili položaj. No, sve je uzalud. Odnekuda se pojave oči, velike, crne Draganove oči. Gledaju me plašljivo, moleći me da im pomognem, ali nemam hrabrosti otvoriti ni vlastite kapke, a kamoli upaliti svjetlo i razbuditi se. Strah me uhvati.“
Priča mi čovjek stariji od mene pola generacije, ne mičući pritom usnama, kao vojnik kojega su poslali u tuđe nemire.
Poznajem nekoliko šizofrenih osoba, no Andrija po mojoj laičkoj procjeni nije među njima. Njegova priča je stvarna, oči koje ga progone žive su i nema tu nikakve urote ni podvale. Nema ni izmišljenoga svijeta, niti vratolomnih obrta, sve je tako opipljivo kad Andrija ispovijeda svoju muku.
Mene je slučajno izabrao za slušatelja. Da se nismo zapričali na parkiralištu prije desetak godina ne bih morao sada sjediti s njim u bučnom bolničkom restoranu gledajući njegove uvijene ruke i dva zgrčena prsta na desnoj šaci. Više ih na njoj nema.
Jedne večeri za vrijeme rata Andrija je teško ranjen. Nagazio je na minu, mina je pukla, a on i njegov suborac Dragan, mladić od sedamnaest godina, odletjeli su na dvije strane. Dječaka, bio je licem mladolik, a rastom sitan, presijeklo je po sredini tijela. Andrija je, i sam raskrvavljen, dopuzao do njega.
„Tata“, zvao ga je uplašeni mladić.
Andrija je uhvatio zadnji pogled vojnika kojemu se na samrti sve pomiješalo, pa je njega zvao ocem. A Andrija nije imao djece.
„Glava mu je klonula prije nego je počeo osjećati bol.“
„Nisi ti kriv. Rat je bio!“ – ne znam što da mu pametnije kažem.
„Kriv sam. Itekako! Ne pričam ja tebi ovo da se opravdam. Pričam ti samo onako, da iziđe iz mene. Mogao bih isto tako iskopati rupu u zemlji i pričati njoj. Svejedno bi bilo, no ti si prvi naišao kad je priča izletjela iz mene.“
Andriju sam upoznao u Gradišću za vrijeme pauze za ručak. Zaustavio sam se na auto –cesti i primjetio da me iz susjednog vozila promatra jedan zemljak. Imao je grubo, nezamjenjivo balkansko lice. Upitao me na engleskom koliko ima do Salzburga. Ja sam se našalio i odgovorio mu hrvatskim jezikom:
„Manje nego dovde.“
Učinilo mi tada da se Andrija nasmiješio, doduše škrto, i ne mičući gornjom usnom, kao sad dok priča, ali sam uspio nakratko ugledati red zubi u gornjoj vilici. Otišli smo na kavu, zaboravio sam na ručak, a prije nastavka puta razmijenili smo nekoliko riječi, bez namjere da se ikada više čujemo
Čuli smo se ipak.
Desetak godina nakon našeg slučajnog susreta na parkiralištu, dva mjeseca su već prošla od tada, Andriju sam sreo u bolnici. Nazvali su me da dođem jer je jedan čovjek bio teško ozlijeđen u prometnoj nesreći kod našeg grada, a nisu ga razumjeli kad se probudio iza operacije.
Andrija je ležao na krevetu intenzivne njege s bezbroj lomova i gadnim opeklinama po cijelom tijelu. Tri prsta desne ruke su mu odsijekli, a druga dva ne može još mrdati. Možda jednom uspije? Po život opasnih unutarnjih ozljeda nije imao.
Sad je već bolje, može i smije hodati, ali je sam u bolnici u tuđem gradu, nema ovdje nikoga svoga, pa kad prolazim tim dijelom grada i nađem nekoliko minuta vremena svratim u njegovu sobu, odvedem ga na kavu, i usput popričamo.
Bolje rečeno Andrija priča, a ja se pravim da ga slušam:
„Kad sam se vozilom zabio u prikolicu mislio sam da je gotovo. Nisam vidio da kamion koči, a vozio sam brzo. Ne znam kako sam uopće preživio. Moralo je valjda tako biti.“
Bez imalo patetike ili samosažaljenja Andrija nastavlja svoju priču.
„Život dođe i prođe. K’o ništa. Sad te ima, sad te nema. Možda sutra dođe i moj zadnji čas, tko će to znati? Preživio sam rat, preživio i ovu prometnu nesreću, no jednom će i meni biti dosta. Valjda zato sanjam Draganove oči prije nego odem Bogu na sud.“
Već treći ili četvrti put otkad smo se neplanski sreli Andrije više-manje ponavlja isto:
„Dragan nije imao oca, bio je plašljiv i neobičan. S jedne strane jako bistro dijete, najbolji učenik u razredu, a s druge strane kaotičan, uvijek u nekom svom svijetu prepunom fantazije. Nesposoban za život, a jako drag i iskren. Ja sam mu predavao matematiku, meni je vjerovao više nego svojoj majci koja je bila glasna i svadljiva, pa s njom nije mogao izići na kraj. Kad je rat započeo upitao me je što da radi, našto sam mu ja, zaboravljajući na njegovu plahost i strah, odbrusio da se kao i svi drugi mladići prijavi u vojsku i uzme pušku na rame. Moraš biti muškarac – rekao sam mu s puno prijekora u glasu. Dragan me je poslušao. Kasnije sam, ne znam ni sam zašto, uvijek gledao da bude sa mnom kad zapuca. Te večeri krenuli smo u naše selo i vidjeli iz daljine da naša škola gori, pa smo se, zaboravivši na minska polja, zaputili prečicom.“
„Glava mu je klonula prije nego je počeo osjećati bol.“ – završava Andrija prije dok se opraštam od njega.
„Nisi ti kriv. Rat je bio!“ – ne znam što da mu pametnije odgovorim.
Tekst: Blago Vukadin