Ovaj blesavi virus sve je zatvorio, poremetio i pokvario, pa više ništa nije onako kako bi trebalo biti, a kamoli kako smo planirali.
Prije dvije godine Andreja je preselila kod mene – jedina meni poznata Slovenka koja ne zna njemački, a bez njemačkoga je malo nezgodno u Austriji, te smo odlučili da odmah krene na tečaj, kako bi sama mogla otići u dućan, uzvratiti kompliment ili jednostavno komunicirati sa susjedima, članovima obitelji i prijateljima.
Sve je jako dobro krenulo.
Budući da je moja žena rođena štreberica već nakon nekoliko tjedana nabubala je većinu deklinacija i konjugacija, jedino joj je austrijski dijalekt šepao, a pošto kod kuće pričamo hrvatski, odlučili smo da ću ja njoj tepati na njemačkom, a ona meni na slovenskom. No nismo daleko stigli, jer jedino u krevetu pričamo tim jezicima, a još smo mladi i poletni, te nema puno riječi, samo djela.
Ja njoj uglavnom zaljubljeno kažem „Rat te imam“, a ona meni veselo i sretno uzvrati „Soo groß, wie ein Mercedes!“ (Ukoliko je neko dijete pročitalo ovu rečenicu, neka je odmah zaboravi!)
Zahvaljujući tečaju ipak je počela napredovati i već početkom ožujka prošle godine mogla je uz pomoć engleskoga voditi kratke ženske razgovore s prijateljicama koje je u međuvremenu upoznala, no bolje da ne znam o čemu su pričale, pa neka to zauvijek ostane mala, ženska tajna.
Onda je međutim blesavi virus banuo u naš grad i sve se zatvorilo.
Već dulje od godinu dana nema tečaja, Andrejine knjige bi se utopile u prašini da ona stalno nešto ne briska i ne sklanja, no motivacije za otvoriti knjigu nema nimalo.
Zbog izolacije i u svrhu očuvanja tjelesnog i duševnog zdravlja morali smo slobodno vrijeme ispuniti sadržajima, pa ja kao lud svakoga dana treniram na kućnom biciklu (oduvijek sam bio ljepši i kršniji od svoje braće, ali sada sam im odmakao barem petnaest godina unazad, no to je druga priča), dok Andreja čita romane, piše pjesme i gleda filmove.
Moj sin naštimao nam je prošloga ljeta Netflix, a tamo ima svega osim cjepiva, pa Andreja uvečer, kad ne odemo zajedno u krevet, gleda serije i drame iz raznih europskih zemalja (ne voli američke, jer veli da su svi isti). Nakon španjolskih i poljskih zadnjega tjedna na red su stigli rumunjski filmovi.
Nema dakle nikakve šanse da nauči njemački.
No, to bismo nekako i prebrodili, ovaj virus će proći kao što je i došao, tečaj je opet krenuti redovno, pa će Andreja prije nego odemo u mirovinu sigurno naučiti njemački.
No, jedno joj ne mogu i neću zaboraviti dok sam živ.
Sinoć je oko ponoći došla u krevet, upalila kratko svjetlo, a budući da je konačno počelo proljeće bilo je jako vruće, pa sam spavao sasvim otkriven.
Da me ne probudi tiho i pomalo tužno je prošaptala:
„La fel de mic ca un Fićo!“
Začudio sam se, ali sam uspio nastaviti san, nakon što mi je Andreja rekla da je zahvaljujući dobrim filmovima naučila nekoliko rečenica na rumunjskom, i da mi samo tepa. Nije mi međutim htjela reći što to znači, nadodajući da ću sve, kao i puno drugoga do jutra ionako zaboraviti, pa će mi uz kavu objasniti značenje.
Jutros sam, kao i obično, ustao ranije od Andreje i odjednom se sjetio njene noćašnje ljubavne rečenice. Nije mi se dalo čekati dok se moja draga žena digne pa sam uključio Google prevoditelja gorko se pokajavši zbog vlastite radoznalosti.
Na zaslonu je naime pisalo:
„Tako je mali, kao fićo!“
Za nagradu ću joj napraviti kavu i servirati je zajedno s marmeladom koju obožava, pa da moja draga ženica uživa u proljetnom jutru i buđenju.
No, kavu joj neću zašećeriti, nego zasoliti.
Blago Vukadin