Koliko god ljubav ljude čini lijepima u očima drugih, toliko više ih ljubomora ponižava.
Bez obzira na broj nakupljenih godina, kilograma ili sijedih vlasi.
Svake subote odem na tržnicu u našem malom gradu, puna je života, kalorija i lijepih žena, a obožavam i jedno, i drugo, i treće, pa se uparadim, uredim novom platnenom vrećicom, namirišem parfemom i laka koraka krenem u avanturu biranja pita, luka, špeka, jaja i beskorisne dekoracije za stol u dnevnome boravku.
Kupovati na tržnici ljepše je i izazovnije od strke po klimatiziranim hramovima globalnog tržišta.
Barem za mene.
Natovaren nabrojenim artiklima, oko jedanaest sati, kad proljetno sunce probije do terase moga omiljenog kafića, svratim na piće i trač.
Uvijek isto društvo. Penzioneri i nekoliko mladih ljudi, mojih godina.
Danas su došli skoro svi.
Jedino Eva i Adam, stariji par čija djeca su već bake i unuci, nisu stigli.
Adam je već godinama bolećiv, imao je dva moždana i jedan srčani udar, pa bez tableta ne izlazi iz kuće. Niti bez svoje Eve, koja pored njega šepa noseći raznobojne medikamente u plavkastoj kutijici s desetak pregrada, da Adam ne proguta krivu medicinu.
Dok pijemo kavu Adam nam obično priča o svojim doživljajima kako je on, austrijski pukovnik, službovao na Golanu, u mirovnoj misiji nakon rata između Izraela i Egipta. Bio je godinama tamo stacioniran, prilično dobro govori engleski, još uvijek ima oficirski gard i glas, a u mirovini se nije puno promijenio.
Eva je jako ponosna na svoga muža.
Ona pak pripovijeda kako je odgajala djecu bez muža, što su njhovi praunuci jeli za Uskrs i koliko medalja je osvojila pradjedova ljubimica, također Eva, u petoboju.
„Lijepa obitelj i još ljepša starost“ – pomislim uvijek kad se sretnemo.
No, danas ih nije bilo.
„Je li Adam bolestan?“ – upitao sam Karla, njihova susjeda koji je sa svojom suprugom stigao i uvijek je dobro informiran.
„Je, u glavu je bolestan“ – ljutito je odgovorio Karl, da bi nakon toga objasnio o čemu se radi.
„Prije tri tjedna, šaleći se, dobacio sam Evi da dobro izgleda, a Adam je počeo vikati na nju i mene. Bilo je neugodno. Tablete su ga poremetile totalno. Postao je ljubomoran pred smrt, a cijeloga života bio je normalan.“
Saznao sam tako da od navedenoga zbivanja i vike na terasi moga omiljenoga kafića Eva i Adam više ne dolaze na kavu.
Adam jer je ljubomoran na svoju simpatičnu bakicu, koja je cijeloga života čekala da zajedno šetaju ulicama svoga grada, a Eva jer se stidi njegove ljubomore i ispada, koji su, kako reče Karl, postali svakodnevni.
Zidovi u stanovima loše su izolirani.
Zna Eva da njen Adam nije loš, ali tablete su mu promijenile karakter, pa misli da je subotom prije podne pametnije ostati u stanu, nego izići među ljude.
Neće se sramotiti zbog Adamovih gluposti.
„Šteta, vrijeme je stvarno lijepo, sunce na koži godi, kava je ukusna, a kratki razgovori s poznanicima ugodni su“ – razmišljam koračajući kući.
Možda se Adam ipak dozove pameti?
Blago Vukadin