U Castelnuovo Bocca d’ Adda, jedne nedjelje 1910., zvono je javljalo da je u crkvi blagoslov s Presvetim Sakramentom. U gostionici toga mjesta gostioničarka se ustala i po običaju učinila znak križa i izgovorila molitvu u čast Presvetom.
Gotovo svi su molili s njom, osim jednoga koji je izgovarao strašne psovke protiv Presvetoga Sakramenta. Opomenut od drugih da se ne šali s Bogom, bijednik izgovori još goru hulu: “Mogu govoriti što hoću protiv ovoga Sakramenta, a on neka mi pošalje rak u grlo, ako može!”
Nedugo zatim, svećenik je morao doći tome jadniku. Očima širom otvorenim, on je molio svećenika da se pomiri s Bogom. Osjećao je da ga nešto guši, a iz grla i iz ušiju izlazila mu cnkasta krv. Zloćudni rak mu je uništavao grlo.
Priznao je pred kolegama da je Bog svemoćan i u Presvetom Sakramentu i da se s tim nije šaliti. Štoviše molio je sve njih da poštuju i vole Presveti Sakrament.
Ispovjedio se i pričestio, ponizno i s velikom pobožnošću. Molio je svećenika da kaže nekoliko riječi na groblju, kako se on u trenutku smrti skrušio i pokajao za sve svoje grijehe.