U jednom je našem selu živjela nesretna obitelj. Otac je bio poznat kao pijanica i rastrošnik s četiri nedorasle djevojčice i jednim sinčićem od desetak godina. Stanovali su u kućici koja je bila gotovo bez krova. Otac je bio svirač. Po cijele dane, a pogotovo noći, nije ga bilo u kući. Katkad je vodio maloga sina sa sobom da razveseli goste svojom svirkom i zvonkim djetinjim glasom. Prolazile su godine. Djevojke su odrasle. O njima se nije čuo loš glas. Dvije su se čestito udale, a druge dvije samo što nisu.
Jednoga se dana oglasilo mrtvačko zvono. Umro je mali svirač koji je imao tek petnaest godina. Župnik je za nj tvrdio da je bio dobar, pobožan i vrijedan jer je svake nedjelje dolazio na sv. misu i blagoslov. Bila je to utjeha, posebno majci.
Čudno, zar ne? Otac pijanac, rastrošnik, propalica, a djeca tako dobra! Tko ovdje ne vidi da je majka tomu pridonijela? Sveta je majčina ruka sijala u nježna srca dobro sjeme. Što je otac svojim zlim primjerom rušio, to je ona nadograđivala. Razorno djelovanje očeva otrova mrtvila je protuotrovom svoga kršćanskog odgoja.
(I. Vlašić)
+ + +
Teške prilike nikada nije klonulost svladala,
nego pouzdanje u Boga!
Moć je molitve neusporediva,
njome možemo sve preobraziti:
ljude, stvari, potrebe, odnose.
Beskrajna je snaga molitve!
Priredio: fra Petar Ljubičić