Živio jednom opaki mladi car. On je izdao zapovijed da se poubijaju svi oni koji su navršili pedesetu godinu života. Bilo silom, bilo milom svi su poslušali carevu zapovijed i poubijaše svoje očeve i majke, djedove i bake.
Samo jedan sin nije posIušao zapovijed. Žarko je volio svoga dragog oca, pa ga je sakrio od carevih očiju i od njegovih doušnika.
Prošlo je od toga nekoliko godina.
Kako je car imao lijepu kćerku, nije znao kome bi je darovao, pa je razglasio po svemu carstvu da će svoju kćerku dati onome mladiću koji izvadi iz jezera zlatni vrč.
Navalili momci sa svih strana k jezeru. I zaista na dnu jezera vidio se zlatni vrč. Mladići su pokušali sreću. Zaronili bi vrlo duboko, ali vrču ni traga. Mnogi su se u jezeru i utopili. S obale se vrč lijepo vidio u dubini jezera, ali ga dolje nitko nije mogao pronaći, a kamoli izvući van.
Pokušao je sreću i onaj mladić koji nije poslušao careve zapovijedi da ubije oca. Ni on nije uspio. Kad je navečer došao kući tužan, otac je to primijetio.
“Sinko, zašto si tako žalostan?” – pitao ga je otac.
Kad je sin ocu sve ispričao, onda će starac-otac sinu:
“Sinko, sutra urani i dobro gledaj u jezero, pa kad opaziš na dnu jezera zlatni vrč, upravi svoj pogled prema nebu i dobro pogledaj vrhove jablana.”
Sutra je sin uranio i učinio kako mu je savjetovao otac. I zaista na vrhu jednog visokog jablana blistao je zlatni vrč.
I opet se skupilo mnoštvo momaka, a kad je car dao znak da se može pokušati sreća, većina momaka skoči u dubinu jezera. Naš mladić stane se penjati uz visoki jablan, ne skidajući svoga pogleda sa zlatnoga vrča. Mnogi su mu se čudili, a neki i smijali. On je skinuo zlatni vrč i stavio ga pred cara.
“Dobit ćeš moju kćerku za ženu, ali te molim da mi kažeš istinu: jesi li se ti sam sjetio da je vrč na jablanu ili ti je netko kazao?”
“Istinu ću reći, care! Nikada se ne bi sjetio, da me moj stari otac nije savjetovao. Kad si izdao zapovijed da se poubijaju svi koji su navršili pedesetu godinu, ja nisam ubio svoga oca, nego sam ga skrivao”.
Samo onaj koji je čist, koji je čista srca, može gledati prema vrhuncima i dobiti zlatni vrč, a s njime i svoju sreću. Međutim oni koji gledaju samo na zemlju i tragaju po dubinama mora, koji se valjaju u kaljuži svojih vlastitih grijeha, nikada neće doći do zlatnoga vrča, do svoje sreće.
Tekst: fra Petar Ljubičić