Sin umire radi majčine kletve
Godine 1884. jedna bogata gospođa iz Torina, skupa sa svojim najmlađim sinom, došla je pohoditi svetoga svećenika don Boska. Don Bosko je svojom očinskom dobrotom najprije upita što je nova kod njezine obitelji. On je, inače, tu obitelj dobro poznavao. Upitao je gospođu što je s njezinim najstarijim sinom? Odgovorila je: “Moj stariji sin posvetit će se diplomatskoj službi kao i otac!”
“Dobro, a drugi sin?”
“Drugi je u vojnoj školi. On uči i želi postati general!” “Divno! A ovaj? (Don Bosko pokaže na dječaka koji je dopratio svoju majku.) Ovaj bi mogao biti svećenik!?”
Pogođena tim riječima, bogata gospođa, sva izvan sebe, za trenutak ušuti, a onda, obuzeta bijesom, poviče: “Svećenik, nikada… Radije neka umre!”
Don Bosko, ožalošćen takvim odgovorom, pokuša smiriti gospođu i ujedno je upozori da bi se moglo dogoditi ono što je ona rekla.
Ali uzalud. Jadnica ponovi užasnu kletvu: “Radije neka umre!” – i uzrujana se udalji od sveca.
Osam dana nakon toga vraća se gospođa don Bosku, ali ovoga puta sva se tresući i sa suzama: “Don Bosko, brzo dođite blagosloviti moje dijete… ono umire…”
I kad je don Bosko došao u sobu umirućega dječaka, dječak uzme njegovu ruku i pobožno je poljubi.
Nekoliko liječnika se sastalo radi konzultiranja. Rezultat je bio: “Ne znamo narav bolesti od koje boluje dječak!”
Mladi bolesnik je čuo što su liječnici rekli. Dozove svoju majku i reče joj slabim, ali jasnim glasom: “Majko, ja znam zašto umirem: zbog tvojih riječi. Sjećaš li se, kad smo bili kod don Boska… Tužna moja majko, Ti si voljela da me vidiš mrtva, nego da me daruješ Bogu. Dobri Bog me uzima!”
Ovo je dobra pouka svima onima koji stoje na putu nekome tko želi postati svećenik. Ne smije se nikoga prisiljavati da postane svećenik, ali ne smije se ni priječiti ako dijete misli da je to njegov poziv.
“Ima majka koje imaju svećeničku dušu,
pa su je dali svojoj djeci!”
(Rene Bazin)
“Da netko bude dobar svećenik,
on mora imati pravu kršćansku majku.
Ona daje sinu pravi svećenički duh!”
(Msr d’ Hulst)
Tekst: fra Petar Ljubičić