Sebastijan nije mogao na križu šutjeti
U pustinji, gdje je bilo mnogo ljudi koji bijahu ostavili svijet u želji da se susretnu s Bogom, otkriju njegovu veličinu i nauče mudrost života, našao se i stari prokušani pravednik Sebastijan. On je sebi načinio malu kapelicu na samotnom mjestu i u njoj danonoćno častio oveće raspelo koje je bilo poznato kao čudotvorno jer su moleći pred njim mnogi zadobili izvanredne milosti od Boga.
Stari Sebastijan odluči jednoga dana i sam zamoliti za jednu neobičnu milost. Ovako je molio:
– Gospodine, želio bih trpjeti s tobom, molim te ustupi mi svoje mjesto na križu.
Dugo je ostao u šutnji očiju uprtih u Raspetoga. Najednom Isus na Križu prošapta:
Prijatelju, prihvaćam tvoju želju, ali pod jednim uvjetom: što god da se događa pred tvojim očima, ti moraš ostati nijem i ne progovoriti ni riječi.
Obećavam ti, Isuse – reče spremno Sebastijan i njih dvojica zamijene mjesta.
Vjernici, koji su i dalje dolazili moliti pred raspelom, nisu primjećivali promjenu. Molili su sabrano u nadi da će biti uslišani kao i mnogi drugi prije njih. Sebastijan, vjeran svome obećanju, šutio je ne držeći to nikakvom posebno teškom obvezom.
Jednoga dana dojuri pod raspelo poznati bogataš. Pomoli se za sretan ishod nekoga poslovnog ugovora i u žurbi zaboravi torbicu punu novaca. Sebastijan to vidje, ali ne progovori ni riječi. Nakon toga dođe neki prosjak, pomoli se za malo više sreće i milosrdniju ruku prolaznika. Kad ugleda torbicu punu novaca, obradova se, na brzinu zahvali Bogu i odjuri dalje. Sebastijan je gledao i šutio. Pred njim je već neki mladić klečao u molitvi da ga Bog prati na putu morem jer je išao na brod.
Dok je on još molio, dojuri onaj bogataš i, misleći da je mladić uzeo njegovu torbicu s novcem, poče na nj vikati. Htio je svoj novac ili će zvati policiju, jer da je novce uzeo on i nitko drugi.
– Čekajte! – povika Sebastijan.
Ona dvojica se zaprepastiše što raspelo govori. Sebastijan tada objasni cijelu stvar i kako je novac uzeo siromah. Bogataš tada otrči tražiti siromaha, a mladić požuri prema luci kako ne bi zakasnio na brod.
Kad u kapelici nije bilo više nikoga, Isus ukori Sebastijana:
Siđi s križa, nisi dostojan moga mjesta, nisi znao šutjeti.
Ali, Gospodine! – usprotivi se Sebastijan.
Zar sam mogao dopustiti onu nepravdu?
Ti ne znaš što je pravda, a što nepravda, jer ne vidiš stvari onako kako stoje u konačnici. Bogataš je morao izgubiti onaj novac jer mu je služio da sklopi posve nečastan posao. Siromah je, naprotiv, trebao taj novac i dobro bi mu došao da si olakša i onako pretežak život. Što se mladića tiče, trebao je zakasniti na brod i zakasnio bi da su ga policajci zadržali. Tako bi spasio život, jer će brod kojim je otputovao potonuti i putnici zajedno s njim.
Isus je rekao da šutimo i čekamo, ne nagleći s osudom ma kako nam se činilo nepravedno ono što vidimo. Zlo i dobro vidi i Bog. On može mnoga zla okrenuti u dobro, kao što je htio učiniti s ljudima koji su dolaziti moliti. Sebastijan se prenaglio jer je razmišljao samo ljudski, a to nije dovoljno da bi se znala prava i konačna istina.
“Duh potpomaže našu nemoć. Doista ne znamo
što da molimo kako valja, ali se sam
Duh za nas zauzima…”
(Rim 8, 26)
Tekst: fra Petar Ljubičić