Umrli otac dolazi svećeniku i moli ga da mu pričesti sina
Svećenik je sve ispričao Josipovoj majci. Josip je bio jako radostan i sretan na dan svete Pričesti.
Bio je radostan, jer su djeca bila tako revna i marljivo su učila. Samo mu je jedno dijete zadavalo mnogo briga. To je bio Josip Wieser. Gotovo ništa nije mogao razumjeti niti zapamtiti. Imao je dobre i uzorne roditelje.
Sve se više približavao dan prve svete Pričesti. Svećenik je odlučio ostaviti Josipa za iduću godinu.
Onda se događa nešto što nitko nije mogao očekivati. Jedne noći žestoko zazvoni zvono na župnom stanu. Župnik pomisli da ga sigurno zovu bolesniku. Otvorio je prozor i upitao: “Tko zvoni…? Što trebate…?”
Kako vani nije bilo nikoga, on zatvori prozor. U tom trenutku začuje korake po drvenim stubama. Otvorivši vrata, vidio je pred sobom Ivana, Josipova oca.
“Wieser, ti si to?! Je Ii netko bolestan?”
On mu nije odgovorio na njegovo pitanje, nego sklopi ruke i reče: “Lijepo vas molim, oče župniče, nemojte ostaviti Josipa za drugu godinu. Pripustite ga ove godine da primi Isusa. On ipak više razumije srcem, nego li pameću.”
Svećenik mu odgovori: “Dobro Ivane, o tome smo mogli govoriti po danu, što si zbog toga došao po noći i jako me uplašio. Tko vam je otvorio kućna vrata?”
Svećenik nije dobio odgovora. Ivan sklopi ruke i po drugi put ponovi istim glasom: “Još jednom vas, oče župniče, molim: pustite maloga Josipa na prvu svetu Pričest.”
Potom je otišao kako je i došao. Svećenik je čuo kako silazi stubama. Kad je pogledao vrata, ona su bila dobro zaključana. Bio je iznenađen i u strahu. Postalo mu je jasno da je Wieserovo tijelo bilo kao prozirno. On je kroz njega mogao vidjeti svoju policu s knjigama. Uzdahnuo je: “O dragi Bože, što to ima značiti? Nije li to bio samo njegov duh?!”
Svećenik nije čitavu noć mogao oka sklopiti. Molio je za siromašne duše koje ga trebaju. Kad je zvonar ujutro zazvonio pozdrav Gospi, povukao je i zvono koje uvijek zvoni kad netko umre u župi.
“Tko se preselio u vječnost?” – pitao se župnik. Bio je Ivan Wieser, koji se noćas pokazao svećeniku. Našli su ga mrtva u krevetu. Umro je od infarkta.
Svećenik je sve ispričao Josipovoj majci. Josip je bio jako radostan i sretan na dan svete Pričesti.
Svi su se začudili kad je slijedećega jutra pukao glas da je mali Josip mrtav.
Sada je svima bilo jasno zašto je Josipov otac tako uporno molio da se Josip pričesti.
Tekst: fra Petar Ljubičić