14. kolovoza 1958. u četiri sata ujutro poletio je zrakoplov iz Amsterdama u New York sa 99 putnika. U New Yorku, u zračnoj luci zrakoplov je čekao Josip Harrus. Dolazi mu majka. Nisu se vidjeli petnaest godina. Štedio je dolare da bi majci platio put. Držao je u ruci buket svježih ruža.
Pogleda na sat. Zrakoplov je već trebao stići. Nazočni znatiželjno pitaju službenike zašto zrakoplov kasni. Nitko nije promišljao na katastrofu.
Prolaze sati, a zrakoplova nema. I neće nikada stići. Još i danas ostaje tajna zašto je 99 putnika palo u more u blizini Irske. Nitko nije preživio.
Bila je večer kad je Josip doznao za tragediju. Kao gromom ošinut, uhvatio se za glavu. Dok je iščekivao najdražu u životu, ona je već bila mrtva, u dubinama oceana. Neće je zagrliti, ni poljubiti, niti joj darovati ruže.
Ostao je u šutnji, zamišljen. Nijednoga trenutka nije proklinjao Boga niti ga pozivao na račun: zašto se to moralo dogoditi?
Josip je osvjedočeni katolik i znade vrlo dobro: nije Bog uz nas samo u vedrim i radosnim danima, nego još više u danima boli i tuge. Suzama je natapao svoje ruže i razmišljao što bi s njima. Sine mu misao: poći će u crkvu i staviti ih pred noge Gospi – Majci. I učini tako. Darovao ih je Gospi. Dugo je molio i učini mu se Iakše, puno lakše. Završio je svoju molitvu riječima: “Majko, do viđenja u nebu!”
I otišao je utješen. A mogao je posumnjati i pobuniti se, razočarati se u Božju dobrotu i pravdu. Nije, jer nije bio malovjeran.
Svatko u životu ima teških i mučnih dana. Potrebno je biti pripravan na sve i svaki dan rasti s pouzdanjem u Boga. Biti svjestan da je Bog s nama. On je uz nas i nemamo se čega bojati. Čvrsta vjera pomoći će nam sve nadvladati.
“Malovjerni zašto si posumnjao? (Mt 14, 31)
Ove riječi rekao je Isus Petru kad je htio doći k njemu po vodi. Petar je pošao, ali posumnjao je u srcu. Morao je zavapiti: “Spasi me, Gospodine!”
Tekst: fra Petar Ljubičić