Već smo napomenuli kako je, zbog ratnih neprilika škola u Mandinu Selu, radila samo do proljeća 1942. Ostala je bez učitelja, škola je zatvorena, a onda kroz čitavo vrijeme rata škola je služila kao vojnička nastamba svih vojska koje su prolazile duvanjskim krajem i zadržavale se kraće ili duže vrijeme. U početku je to bila talijanska vojska, pa kratko partizanska, pa ustaško-domobranska, i na kraju rata partizanska. U sukobima s partizanskom vojskom u ljeto 1943. talijansko ratno zrakoplovstvo bombardiralo je školsku zgradu u Mandinu Selu. Školska zgrada je oštećena, pismohrana, školska učila i pomagala te školski namještaj posve je uništen.
Po prestanku ratnih operacija u novostvorenoj državi školska godina počela je s radom u lipnju 1945. i trajala je do listopada iste godine. Od listopada te godine počela je redovita školska nastavna godina za svu školsku djecu. Te kratke školske godine, još ratne godine, nastava je održavana u jednoj privatnoj kući u Dilaverima u Mandinu Selu. Školska zgrada je popravljena i od listopada 1945., prve redovite “partizanke” školske godine u novoj državi, krenula je redovita nastava u obnovljenoj školi.
Situacija je bila teška, a stanje u školama posve nesređeno, pa i kaotično. Najviše je bilo učenika koji su redovito krenuli u svoj redoviti razred školske godine 1941./1942., pa su nastavu prekinuli. Bilo je onih koji su tek dospjeli za školu, bilo je i onih koji su polazili neke partizanske škole i tečajeve. Sva ta djeca sada su se našla zajedno i trebalo je za sve njih organizirati nastavu. Školske zgrade su porušene ili oštećene, a stručnih učitelja premalo.
Zbog ratnih prilika i čestih prekidanja nastave, pa i dužeg zatvaranja škole (1942.-1945.) u prvom razredu našla su se djeca različite životne dobi. Bilo je tu učenika od 1935. do 1939. godine rođenja.
Škole su rad nastavile po zatečenim nastavnim planovima i programima. U pučkim školama se prvih godina predavao i vjeronauk. Nove vlasti škole su postupno reformirale i učinile ih važnom polugom u izgradnji nove vlasti i novog “pravednijeg” i sretnijeg društva. Počela je izgradnja “svijetle” komunističke budućnosti.
Budući je školskih zgrada bilo malo, stručnih učitelja premalo, a djece dorasle za školu veliki broj, vlasti su organizirale i pomoćne škole i analfabetske tečajeve. Sve u želji da se u kratkom vremenu opismeni što veći broj stanovništva.
Po svom ustroju, nastavnom sadržaju i kakvoći naučenog te škole i tečajevi ne mogu se usporediti s Hrvatskim seljačkim školama koje su u prošlosti vodili hercegovački franjevci trogodišnju osnovnu školu s novom osmogodišnjom.
Takav školski sustav osnovnih škola u Bosni i Hercegovini zadržao se sve do naših dana. Školske godine 1974./1975. u Bosni i Hercegovini bile su:
– Četverogodišnje škole 1959
– Šestogodišnje škole 18
– Osmogodišnje škole 749
Narodna osnovna škola u Mandinu Selu nastavila je raditi kao mješovita (po nacionalnoj, vjerskoj i spolnoj pripadnosti) četverorazredna škola sve vrijeme do danas. Nikada nije prerasla u šestogodišnju niti osmogodišnju školu.
Osmogodišnja osnovna škola otvorena (1969./70. školske godine) je u Kongori. Kongora je sjedište mjesne zajednice kojoj pripada i Mandino Selo, sjedište i središte katoličke župe, imala je zgradu i opremu, te je, pored drugih razloga tamo otvorena i osmogodišnja škola, kojoj pripada i četverogodišnja osnovna škola u Mandinu Selu. Tako je to do danas.
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandnu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.