Kako bi se ublažilo pomanjkanje broja stručnih učitelja (kojih nikada nije bio dovoljan broj, a u ratnim prilikama mnogi od njih služili su i u oružanim postrojbama) država je već u rujnu 1941. donijela ZAKONSKU ODREDBU O POMOĆNIM (HONORARNIM) UČITELJIMA NA PUČKIM ŠKOLAMA.
Člankom 1. određen je cilj i zadaća ove odredbe: “Dok traje pomanjkanje učitelja pučkih škola mogu se svršeni učenici/ce srednjih škola (klasičnih gimnazija, realnih gimnazija i realki), ženske stručne učiteljske škole, stručne učiteljske kućanske škole i Gaztvi-begove medrese – svi s izpitom zrelosti – postavljati na pučke škole kao pomoćni učitelji. Pomoćni učitelji koji bi na školi radili najmanje 10 mjeseci mogli su polagati dopunski učiteljski ispit zrelosti. Položenim dopunskim ispitom stjecao bi pomoćni učitelj kvalifikaciju privremenoga učitelja pučkih škola.
Zakonskom odredbom o honorarnim učiteljima, na pomoćnim školama i tečajevima za nepismene mogli su poučavati svojevrsni ‘učitelji’ zvani p o u č a v a t e l j i. Bile su to osobe koje su navršile najmanje 18 godina, koje su morale biti uzorna vladanja i školske spreme kako bi mogli kvalitetno poučavati nepismene. Poučavatelji su mogli biti: učitelji, umirovljenici, svećenici, časne sestre, imami, muavlini, studenti ili svaka
osoba koja ima najmanje dva razreda srednje ili neke građanske škole, a pokazivali su smisao i ljubav za školu. Poučavatelji su morali proći tečaj na kojem su dobivali upute za svoj rad. Bili su dužni pismeno položiti svoju privolu kako će savjesno i odgovorno obavljati svoju dužnost na školi.
Proračun za školu u M. Selu, 1942.
Za potrebe rada pomoćnih škola iznajmljivane su veće seoske kuće,jedna ili dvije veće prostorije. Troškove najma ovakvih pomoćnih škola namirivalo je Ministarstvo nastave NDH. Za rad pomoćnih škola imenovani su i pomoćni školski odbor u kojem je svakako članom bio i pomoćni učitelj- poučavatelj. Prisjetimo se kako su ove škole imale svoj uzor u Hrvatskim seljačkim školama u našim krajevima, koje je već 1912. organizirao fra Didak Buntić, hercegovački franjevac.
Na prostoru NDH živio je veliki broj odrasloga nepismena stanovništva.
Mnogi su ostali nepismeni radi nebrige bivših država i režima, radi siromaštva, pomanjkanja škola i učitelja. Kako bi to stanje donekle ublažila i opismenila u kratkom roku što veći broj odraslog nepismenog pučanstva vlasti su donijele ZAKONSKU ODREDBU O ŠIRENJU PISMENOSTI U NARODU I ODRŽAVANJA TEČAJEVA ZA NEPISMENE.
U 1. članku spomenute Odredbe kaže se: “Svi nepismeni Hrvati (žitelji) u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koji su po zakonu o pučkim školama oslobođeni od polaska redovite pučke škole poradi svoje dobi, a sposobni su tjelesno i duševno i nisu stariji od 50 godina, moraju u roku od 6 godina naučiti čitati i pisati….”
Nepismeni građani obučavani su na tečajevima za nepismene. Polazak tečajeva bio je obvezatan. Člankom 4. navedeno je kako se u tečajeve za nepismene mogu upisati i osobe starije od 50 godina. Na tečajevima za nepismene bili su dužni poučavati poučavatelji. Poučavatelji su morali imati jednaku školsku spremu i dokazanu sklonost ka radu na opismenjavanju i radu na školi kao poučavatelji na pomoćnim pučkim školama. U seoskim mjestima gdje nije bilo dovoljno poučavatelja osnivali su se tečajevi za poučavatelje. U ove tečajeve mogli su biti primani i zreli seljaci/seljanke koji su svršili pučku školu.
Iz popisa pomoćnih škola i pomoćnih učitelja za duvanjski kraj za školsku godinu 1942./43. (čuva se u arhivu Ministarstva narodne prosvjete NDH u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu) navedeno je 12 sela u kojima rade pomoćne škole/
tečajevi za nepismene. Među navedenim selima nema sela koja pripadaju pučkoj školi u Mandinu Selu. Ovo iz razloga jer je u Mandinu Selu postojala državna pučka škola.
Na ovom mjestu donosimo popis sela (i poučavatelja) u kojima su bile organizirane pomoćne škole/tečajevi za nepismene, na kojima su radili poučavatelji:
- Borčani Dane Krištić
- Bukovica Mijo Kelava
- Mesihovina Filip Bagarić
- Mijakovo Polj. Ivan Marković
- Mokronoge Franjo Mašić
- Oplećani Drago Perić
- Pasić Petar Šiško
- Rašeljke Mišo Renić
- Rošnjače Ivan Tanjić
- Stipanjići Luka Jurčević
- Vojkovići Mijo Kelava pok. Jure
- Vinica Ante Bekavac
Popis pomoćnih učitelja poučavatelja u duvanjskimselima, 1943.
Svaka velika župa dužna je bila imenovati za svaku općinu školski odbor za širenje pismenosti. Tečajevi za nepismene održavali su se istodobno kao i pomoćne pučke škole, u vrijeme kada nema poljskih radova. Tečajevi za nepismene trajali su 5 mjeseci. Troškove za održavanje tečajeva za nepismene: najam prostorije, ogrijeva, rasvjeta, školska učila, knjige snosila je država. Kako bi se naglasila važnost ovih tečajeva i iskazao interes države za ovaj oblik opismenjavanja, članak 10. ove Odredbe nalagao je da na svršetku tečaja polaznici polažu ispit u nazočnosti izaslanika ministarstva nastave NDH.
Ovako dobro zamišljeni i planirani tečajevi za nepismene bili su dobra osnova za pokretanje široke akcije opismenjavanja. No, iz mnoštva razloga ova akcija na mnogim mjestima nije mogla biti provedena. Bilo je teško već odrasle osobe, nenavikle na knjige i učenje, koji su to sve smatrali novotarijama nove države i njima nepotrebnim, prisiliti na redoviti polazak škole i učenje. Kada se tomu pridodaju i ratne okolnosti, razumljivo je kako od takvih tečajeva nije bilo prevelike koristi.
(nastavlja se)
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandnu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.