Samo rijetki od naše male i hrabre školske družine cijelu su zimu svaki dan iz sela putovali u grad u školu.Bili su to Ante Vukadin, Slavko Majić, Luca Malić, Kornelije Šumanović. Ostali su od kasne jeseni do ranoga proljeća stanovali ili u gradu ili u nekom selu bliže gradu.
Svi smo bili jadno i oskudno odjeveni. Na nogama smo imali opanke ili bate. Nama je otac iz Drežnice donosio neke opanke- bate- izrađivane od kamionskih guma. Mi smao ih zvali “drežnjaci”. Drežnjaci su bili tvrdi, (kao rožina!) i zakrivljeni kao kotač, stvarali su rane-ožiljke na nogama. Ta obuća nije ni malo bila ugodna. U takvim “cipelama” bilo je jako hladno.
Kako bi ublažili hladnoću zamatali smo noge u neke papire, novine (kada ih je bilo). Netko je pronio glas kako novine dobro griju noge i čuvaju toplinu. Oblačili smo ćaćine koparane i umatali se u ćaćine pamre. I koparani i pamre bili su jako topli, ali je iz njih stalno bockala slama i pliva. U tim istim koparanima i pamrama naši očevi su na večer I preko dana hranili ‘ajvan’ u pojati.
Dobro se sjećam kako je Luca Malić, preko sve svoje jadne i oskudne odjeće nabacila još čobanski biljac, koji je dobro štitio od hladnoće. Kada nas je majka nahranila, toplo se odjenuli, torbu na leđa, štap u ruku i Bože pomozi do prvoga u selu, pa do drugoga i sve tako dok se družina ne iskupi, a onda ravno u grad. Do Duvna -do škole – treba dobra dva sata ljudskog ‘oda. Dakako, do škole se išlo pješke. Puta, ceste nije bilo baš nikakva. Vozila i prijevoza nije bilo nikakva. A kako je bilo kada bi zavijao duvanjski snijeg, stvorio velike smetove, hladnoća do -20 pa i više, može se samo zamisliti.
Snijeg je padao, bura zavijala i nosila snijeg na sve strane, zasipajući i put, i oči i lice. Išlli smo u koloni jedan za drugim. Naprijed su išli muški malo jači i snažniji. Oni su prtili, a ostali su se trudili stajati na mjesto njihovih stopa I tragova. Često je bilo tako da je svatko sebi sam prtio, jer je vjetar za čas sve tragove zameo. Do škole bismo sustigli Rašćance i Srđance. Po dolasku u školu bili smo izjednačeni u svemu sa drugom djecom, pa i onom gradskom. Nikakvih pogodnosti, na ime naše žrtve, niti smo tražili, niti očekivali, niti nam ih je netko davao. Samo u slučaju kada bi bili mokri do kože, nastavnici bi nas posjeli u prvu klupu, odmah do peći, gdje bi se malo prosušili. Tako smo, ni suhi, ni mokri, ostajali do kraja nastave i vraćali se svojim kućama. Kućama bi dolazili u poslijepodnevnim satima kada se već mračilo i spuštala se zimska noć. Bože moj, kakvo olakšanje smo osjetili po povratku kući. Radovali smo se I mi školarci (tako su nas zvali) što smo napokon na toplome i sigurnome, a radovali su se i roditelji, što nas vide žive i zdrave. Presvukli bi se u nešto suho iž čisto, nahranjeni i uz vrući šporet brzo I kratko bi zadrijemali. Uz blijedo i slabo vidljivo svjetlo lojanice ili petrolejke (cilinder) prihvatili bi se knjiga, zadaće i pripreme za sutrašnji radni – školski dan.
Eto, tako smo išli u školu, napredujući iz jedne školske godine u drugu, uvijek u višem razredu. Unatoč svemu bili smo dobri učenici, pa i odlični. Da se malo pohvalim: neki duvanjski novinar napravio je novinarsku priču o meni i Iliji Vukadin i sa našim fotografijama objavio ju u časopisu “Arena”. Sjećam se kako su naši roditelji bili ponosni na nas. Nakon objave napisa o nama, na naše kuće stigle su čestitke nekih nepoznatih ljudi iz svijeta. Dugo sam čuvao jedno takvo pismo. U metežu Domovinskog rata sve je to stradalo kao i mnogo drugih dragih uspomena.
Na kraju vrijeme je da spomenem imena moje hrabre školske družine Mandoseljana. Evo njihovih imena:
Ilija Vukadin (Boškov)
Ante Vukadin (Slavkov)
Slavko Majić (Božin)
Luca Malić (Ludvigova -Lutkova I ‘Bubina’)
Janja – Bika Čurčić (Mijina i Domina)
Kornelije- Korno Šumanović (Vladin)
Ivan Šarac (Paškin)
Ilija Milisav (Tomin)
Mijo-Mića Milisav (Tomin)
Nikola Milisav (Bogoslavov)
Đoko Milisav (Lukin) (Milisavi su svi
iz zaseoka Radići u Mandinu Selu)
Milan Bilanović -‘Bubalušin’
Marko Bilanović – Crnjak (Ristin)
Dušan i Slobodan Ućukalo (ova obitelj doselila je iz Ravnoga)
Zora Bilanović -Stojanovića (Lukina)
Možda sam nekoga zaboravio, neka mi bude oprošteno, ali se zaista ne sjećam drugih imena.
(nastavlja se)
Izvor: Skupina autora: Sto godina osnovne škole u Mandinu Selu, Zagreb – Mandino Selo, 2010.