NASLOVNICA: Stara župna kuća, sa crkvom i zvonom na drvenim gredama (snimljeno oko 1960.; ispred župnik fra Eugen Tomić)
Jedna od najtežih epizoda u ranoj povijesti župe bila je nabava crkvenoga zvona, ali ne zbog samog lijevanja, prijevoza i postavljanja na grede, nego zbog isplate: ne samo da zvono nije isplatio fra Pavo, koji ga je naručio, nego ni trojica njegovih nasljednika!
Župna je crkva bila pokrivena u prosincu 1926. i otada se u njoj obavlja služba Božja. Nešto se radilo i dalje, ali polako, sve zbog nedostatka novčanih sredstava. Ipak je sve moralo biti nekako gluho, jer je teško zamisliti crkvu bez zvona. Stoga se o tome stalno razmišljalo, a prvi spomen potječe sa sastanka crkvenoga odbora održana 18. Svibnja 1930. Zapisano je: “Predsjednik [fra Pavo] predlaže da se prigodom dolaska pres. Biskupa i sv. Krismu upriliči objed. Odobrava se da se ovaj objed upriliči u korist nabave zvona.”
Na sjednici održanoj 24. kolovoza 1930. Također se govori o zvonu: “Ovo se ima naručiti iz najbolje tvornice i u težini oko 300 kg.” Predlaže se i porez na župljane, već prema broju osoba u obitelji, kao i krupnog i sitnog mala. Zvono je, prema kasnijim dopisima, izliveno 1930. i poslano u Kongoru 28. studenog 1930. Težina zvona je 275 kg, a s pripadajućim jarmom i jezičcem, čini se, 315 kg. Izlio ga je Kvirin Lebiš iz Zagreba iz Umjetne ljevaone crkvenih zvonova. Postavljeno je na drvene grede na ravnini između crkve i župne kuće najvjerojatnije već krajem 1930., ili, ako je bilo ružno vrijeme, najkasnije u proljeće 1931. Župnik fra Pavo je zabilježio da je za prijevoz zvona vlakom iz Zagreba do Bugojna plaćeno 334 dinara, a za prijevod od Bugojna do Kongore 700 dinara (kasnije navodi da je za prijevoz iz Tomislavgrada u Kongoru plaćeno 44 dinara), a ljevaonici je plaćeno 5000 dinara. Kasnije je ljevač Lebiš izjavio da je fra Pavo platio ukupno 6100 dinara te da preostaje dug od 6650 dinara, bez pripadajućih 8% kamata.
Zvuči prilično čudno da je fra Pavo skupio i uložio u župnu kuću, crkvu, vodovod, zvono i zvonik te školu valjda kojih 300.000 dinara, ako ne i više, a trojica njegovih nasljednika: fra Velimir Šimić, fra Petar Bakula ml. i fra Stjepan Naletilić nisu uspjeli isplatiti polovicu iznosa za zvono koju je fra Pavo ostao dužan, oko 6500 dinara. Na kraju je to uspjelo tek fra Stjepanu.
Prema svjedočenju samoga Lebiša, pisao je nekoliko puta fra Velimiru i fra Pavi da bi mu isplatili i preostalu svotu, ali od toga nije bilo koristi. Sačuvan je jedan dopis od 20. ožujka 1934. upućen župniku fra Velimiru Šimiću, u kojem Lebiš traži da se svota uplati što prije, jer kamate rastu, a on ne može više čekati. Dat će stvar na sud, a obavijest će i Biskupski ordinarijat. Svota koja je preostala iznosi 6650 dinara, a uz to valja uračunati i kamate. Opet nije bilo koristi, pa je Lebiš uzeo i odvjetnika, dr. Jakova Grgurića iz Livna. On je pisao 28. studenoga 1935. dopis fra Velimiru, u kojem obavještava da je dug narastao na 7650 dinara. Istodobno je Lebiš pisao dopis Provincijalatu, u kojem navodi i neke činjenice za koje inače nismo znali sa sigurnošću: “God. 1930 mjeseca augusta naručio je pismeno kod mene veleč. Fra. Pavo Šimović, zvono za svoju župnu crkvu u Kongori, pod uvjetom da će to zvono biti odmah po primitku uplaćeno. Naručeno zvono od kg. 275 težine, s pripadajućim jarmom i batom iznašalo je svotu od Din. 12.750 franko Zagreb, koji iznos nije naručitelj uplatio kod primitka zvona, ve[ć] postepeno nakon manjih opomena, doznačio je isti do 4. oktobra samo svotu od Din. 6750.” Dalje traži ostatak novca s kamatama.137 Provincijal odgovara Lebišu da je davno trebao o tome obavijestiti Provincijalat i Ordinarijat, osuđuje postupak bivšega župnika fra Pave te savjetuje da se ne pokreće sudski postupak. Nadodaje: “Ja sam mišljenja, da bi dobro bilo zvono uzeti i prevesti ga u koju drugu župu, pa ga prodati, ako ne bi Kongorani htjeli duga podmiriti. Ali to je sada u zimi vrlo teško učiniti, jer su tamo močvare, pa bi ga teško bilo odvesti.” Istodobno piše i župniku fra Velimiru i naređuje da sazove župljane i da hitno podmire dug za zvono, inače će im se oduzeti, te dodaje: “Neka znaju, da je i Fra Pavo za njih i njihovu crkvu oprosio svu skoro državu. Ako su nešto uplaćivali i za zvono, on to nije ni pojeo ni popio, opet je utrošeno u njihovu crkvu.
Ako su ljudi, to će i sami priznati.” Sutradan je provincijal oštro kritizirao i fra Pavu zbog njegova postupka. No ni nakon godinu dana nije bilo nikakva pomaka, pa se Lebiš 2. prosinca 1936. opet žali Provincijalatu. Nudi mogućnost otplate u ratama. Novi župnik fra Petar Bakula nastojao je po župi prikupljati priloge za zvono, ali župljani nisu dali jer su, kako tvrde, zvono već isplatili. Pa je on kupio na nakanu obnove crkve te prikupio 2015 dinara. Pita provincijala smije li taj novac uplatiti za zvono. Provincijal naređuje da odmah isplati 3000 dinara, i to kao novac Provincijalata jer je toliko Provincijalat isplatio dugova za izgradnju crkve u Kongori. Kritizira župljane da se “više za njih radi nego su zaslužili” i da je žalosno da su nesvjesni koliko se za njih učinilo, a I opet će se za njih raditi, “jer oni ne će sami po sebi nikada ništa učiniti.(…) Oni su u savjesti dužni svoju crkvu graditi, a jadni je Fra Pavo ostavio tamo i dušu i zdravlje svoje!”
Kasnije je, čini se, Provincijalat uplatio još 500 dinara, pa je ostao dug od 4300 dinara. Kvirin Lebiš javlja se Provincijalatu 7. Ožujka 1939. moleći da se isplati i taj dug. Ponovno se javlja na istu temu 31. srpnja 1939. U dopisu spominje i kako ga je novi župnik fra Stjepan Naletilić molio da smanji dug jer su župljani siromašni i nemaju odakle skupiti novac. Lebiš je odgovorio da mu je ta činjenica poznata, pa je zato i zvono isporučeno jeftinije nego uobičajeno, a osobitu susretljivost pokazao je čekajući već evo devet godina cjelokupan iznos. Nudi isplatu u dvije rate, do Svih svetih. Na istome je dopisu Lebiševu provincijal crvenom olovkom dopisao: “12. VIII. 39. poslano 2.000 D. našim čekom”, što znači da je opet polovicu preostaloga duga uplatio Provincijalat. Za preostali iznos iz Lebiševe su tvrtke najavili tužbu. Na provincijalovo traženje tvrtka šalje sve dotadašnje isplate: Župni ured (fra Pavo) 6250 dinara, fra Velimir Šimić 800, Provincijalat 1000, pa 500 i opet 2000, fra Petar Bakula 1000. Ostaje dug od 2451 dinar. No provincijal zapaža netočnosti u izračunu i nudi 1000 dinara da se stvar riješi. Ako ne žele, neka tuže Župni ured u Kongori. Zanimljiva je i sljedeća napomena: “Nuzgredno se napominje, da je i pismeno kao i usmeno – prigodom putovanja kroz Hercegovinu – pokojnom Kvirinu predlagao provincijal Dr. Čuturić: neka slobodno ide u Kongoru i digne zvono bez obzira na djelomičnu uplatu fra Pave Šimovića, neka ga proda na drugom mjestu I sebe naplati.” Na to je iz tvrtke Lebiš odgovoreno da je njihov izračun ispravan, ali su spremni na dogovor, pa traže 1650 dinara u ime konačne isplate. A završilo je ovako: Provincijalat je poslao Ivana Zeljku zv. Muce u “kupljačinu” za isplatu kongorskog zvona. I uistinu je skupio, i to ne 1650, nego 3586 dinara. Tako je Provincijalat isplatio traženu svotu, a ostatak zadržao za sebe, da bi barem dijelom pokrio iznos isplaćen za kongorsko zvono, s kojim zapravo nije trebao imati ništa.
Drveni zvonik nalazio se na sredini između crkve i župne kuće, izvučen malo naprijed. Kod njega se poslije mise redovito bacalo kamena s ramena. Držale su ga četiri grede ukopane u usječene kamenove. Visina je bila oko pet metara. Čini se da je zvono bilo natkriveno, dakle da je zvonik bio nadsvođen.
Župnik fra Damjan Rozić, koji je 1942. Naslijedio ubijenoga fra Stjepana Naletilića, pripovijedao mi je kako je poslije rata, u drugoj polovici 1945., odlučio sa župljanima zamijeniti drvene grede na kojima je bilo obješeno zvono, jer su već bile istrule. Kako je nedostajalo knafa, on se s majstorom Šusterom popeo na krov škole da koju izvade iz drvene građe na krovu. To su zamalo platili glavom jer su ih uhvatili partizani, koji su u zasjedi čekali Mirka Kapulicu.150 Na tim gredama zvono je visjelo i zvonilo sve dok 1966. Nije podignut zvonik od kamena i betona na desnom crkvenom pročelju. Tada je zvono premješteno u taj novi zvonik.151 Konačno je zvono podignuto na novi zvonik u svibnju 1980.152 Na tome zvoniku zvoni do danas I poziva na molitvu.
Natpisi na zvonu:
1) O. Pavo Šimunić župnik / sa svojim župljanima / ovo zvono nabavili na slavu Božju / god. 1930.
2) Salio / Kvirin Lebisch / Zagreb / 1930.
U gornjem dijelu, čitavim opsegom, zvono je urešeno grozdovima i listovima grožđa u reljefnom obliku te ukrasnim viticama.
Izvor: Robert Jolić: Sto godina župe Kongora, Tomislavgrad, 2017.

Poslušajte zvuk zvona župne crkve u Kongori: