Sredinom sedamdesetih godina, sudeći po Aninu uzrastu, lijepa mandoseljska obitelj sada pokojnih Bože i Mare Šarac zaputila se do Vedašića, u svatove Marine sestre i tetke Ivanove, Zdravkove i Anine, čijega imena se ni Ivica, vedašićki unuk, nije mogao sjetiti, pa kudite njega ili napišite u komentaru ime lijepe mlade i drugih svatova.
Bože i Mara imali su troje djece – sinove Ivana i Zdravka, i kćer Anu koja nam je ustupila ovu njoj iznimno dragu fotografiju.
Svih troje njihovih potomaka bili su cijeli ponos Marin i Božin, lijepi tjelesno, a još ljepši duševno, hrabri ljudi i iznadprosječno dobri učenici.
Najstariji od njih, Ivan, završio je medicinu i bio prvi liječnik iz našega sela, za vrijeme četničke agresije priključio se obrani svoga kraja i naroda, nije izbjegavao odgovornost, nego se, dapače, do granice svojih mogućnosti zauzimao za ljude potrebite pomoći. Bez pokojnog Ivana i njegova truda, sposobnosti za organizaciju medicinske skrbi u nemogućim uvjetima puno ratnih stradalnika uspjelo je preživjeti strahote i početi novi život. Ivanu osobno to nažalost nije bilo suđeno, deset godina nakon završetka rata teško se razbolio i prerano umro. Pokoj mu duši, a njegovoj obitelji, supruzi Heleni i kćeri Ivi puno snage i vjere, te da svoga Ivana nose u srcu – on je uvijek uz njih.
Zdravko je rođen 1962. godine, poput svoga brata i uzora bio je također izuzetan učenik, jako talentirani nogometaš – mene je svojom smirenošću uvijek podsjećao na Dinamovu legendu Zajeca – kasnije uspješni pravnik i što je njemu sigurno bilo najvažnije – voljeni suprug i otac. I Zdravko se prerano teško razbolio i 2014. preminuo. Na žalost, Zdravkova supruga Marija također je preminula. Svima neka je pokoj vječni. Njihove kćeri Anita, Josipa, Tea i Božena čuvaju u svojim srcima puno lijepih sjećanja na svoje roditelje, te vjeru i nadu da će, kad za to dođe vrijeme, svi oni opet biti zajedno.
Ljepotica koju njen tata brižno čuva rukom položenom na rame je naša Ana, rođena 1967. godine, koja danas radi, trudi se i u sebi uvijek nosa sjećanja na ovu predivnu mandoseljsku obitelj.
Za kraj jedan stih kojega sam gledajući priloženu sliku i sjećajući se svojih dragih preminulih nedavno napisao:
Sjećanje
Prije kraja
ostaje sjećanje
na osmijeh,
miris
i glas.
A kada nestane
sjećanja,
onda nema
ni nas.
Pokoj vječni daruj im Gospodine!
Blago Vukadin